Vaša Gmail E-Pošta
**Veliki Zdenci** *Facebook*
Image Hosted by ImageShack.us
Zdenac - Veliki Zdenci & Pavlovac Forum

Zdenac Forum

Latest topics
Like/Tweet/+1
Online
Ukupno je: 12 korisnika/ca online; 0 registriranih, 0 skrivenih i 12 gostiju. :: 1 Bot

/

Najviše korisnika/ca istovremeno online bilo je: 46, dana sub pro 18, 2010 10:24 pm.
Statistics
Registriranih korisnika/ca: 102.
Najnoviji/a registrirani/a korisnik/ca: danijelteslak.

Ukupno postova: 395. in 296 subjects
Pretraľnik
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Affiliates
free forum
Social bookmarking

Social bookmarking Digg  Social bookmarking Delicious  Social bookmarking Reddit  Social bookmarking Stumbleupon  Social bookmarking Slashdot  Social bookmarking Furl  Social bookmarking Yahoo  Social bookmarking Google  Social bookmarking Blinklist  Social bookmarking Blogmarks  Social bookmarking Technorati  

Bookmark and share the address of Zdenac on your social bookmarking website

Bookmark and share the address of Zdenac Forum - Veliki & Mali Zdenci on your social bookmarking website


Sjećanja - Mali & Veliki Zdenci <> by Kristijan Keglević <>Vol5

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Sjećanja - Mali & Veliki Zdenci <> by Kristijan Keglević <>Vol5

Postaj  Dean on ned lis 11, 2015 9:29 am

Arrow
KAPIJA ( 40 )

Nekada obojana u zeleno, a danas u crveno, kapija na ulazu u naše dvorište u Malim Zdencima postoji otkad me pamćenje služi, a sudeći po starim fotografijama tamo je najmanje 50 godina. Masivna, željezna, teška, na mjestima i korodirala, ali uvijek u funkciji – da ne može bilo tko ulaziti i šetkarati se dvorištem bez da se to ne čuje. Naime, čim su se vrata otvarala proizvodila su škripu koja se jasno mogla čuti u kući. A još dok je nedaleko kapije bio pas u kućici, u dvorište se nije moglo ući neprimjetno i da se htjelo. Manji ulaz ( za ljude ) se redovno zaključavao velikim željeznim ključem, na duplo, onako, ključ se okrene dva puta, da škljocne, to je bio siguran znak da su zaključana. Onaj veći dio kapije, koji se istina, rijetko otvarao, služio je za ulazak automobila i traktora u dvorište. Taj dio je bio zatvoren pomoću željeznog klina koji je upor imao u betoniranoj rupi u zemlji. Po kapiji i obližnjem zidu se godinama, s unutrašnje dvorišne strane, „penjalo“ grožđe, koje je, bez da se vodilo bilo kakvu brigu o njemu, obično odlično rodilo. Bilo kako bilo, kapija je još uvijek tu, na istom mjestu i u funkciji.
smile emotikon

Foto : Zaustavio Dexterov video i fotografirao

Arrow




Arrow
ORAH NA AUTOBUSNOJ STANICI ( 41 )

Orah na autobusnoj stanici preko puta naše kuće u Malim Zdencima postojao je puno prije autobusne stanice. Ista je 80-ih godina bila nešto niže, u ravnini „Zdenke“, a na sadašnjoj lokaciji je možda 25 godina otprilike. Ali, pustimo stanicu, ona je sporedna u ovoj priči, bitan je orah. Star je sigurno nekoliko desetljeća, a ne znam da li ga je netko posadio ili je samonikao. Osim što radi lijep hlad nad autobusnim čekalištem, on je često iznimno rodan. Sjećam se dok bi orasi sazreli u jesen, a nikako nisu padali sa stabla, držali su se jedva u onim crnim ovojnicama koje su s proljeća bile zelene. Tada bi bio dovoljan tek malo jači povjetarac da pokrene grane, a orasi bi padali na obližnji nogostup i dio ceste. Taj tupi zvuk pada na beton/asfalt pamtim i danas. Često je na nogostupu i cesti bilo i nekoliko desetaka oraha koje je netko katkad pokupio, a nekad su stajali tako danima, tjednima. Jer, svi su doma imali stabla oraha pa nikad nije vladala velika pomama za njima.

Foto : Zaustavio Dexterov video i fotografirao

Arrow
RUČNO BRANJE KUKURUZA ( 42 )

Skupljati šljive po zemlji ili brati kukuruze, ne znam što mi je gorije bilo od toga u djetinjstvu u Malim Zdencima. Kad onako s košarom stojiš u jednom redu i bereš klip po klip dok ne istjeraš cijeli red. Pa onda s napunjenom košarom izađeš van iz svog reda odnosno polja kukuruza pa sve istreseš u kola koja su obično bila parkirana u blizini. Meni se to činilo kao vječnost. I tako sve dok težaci ne poberu sve do kraja. Nakon toga kukuruze bi prevezli na obližnji tavan, odnosno trpali ga u košare i dodavali iz kola onome tko je bio na ulazu u tavan. On bi onda kukuruz iz košara istresao na tavanski drveni pod i tako dok ne bi ispraznili kola ili više njih. Nakon toga obično je slijedio ručak, naravno pravi domaći ručak s juhom, mesom, prilogom, salatom i kolačima na kraju. To je bio najbolji dio toga dana, defitnivno najbolji, pogotovo kada uzmete u obzir što se sve mora proći i napraviti do ručka. Kukuruz je služio za prehranu peradi, ovaca i svinja tijekom godine, osobito zimi. Nekad se mljeo, a nekad davao životinjama u zrnu, ovisno o potrebama. Nakon što je bio pobran stabljike kukuruza su stariji i iskusniji posjekli i povezali u snopove u koje sam se volio zavlačiti jer su me podsjećali na indijanske šatore…Ne znam što se radilo s tim povezanim snopovima dok su se osušili – da li su služili za nešto ili ne…

Arrow
KAD PURAMA NISU POTKRESANA KRILA ( 43 )

Često se znalo dogoditi da domaćim, kod nas izleženim purama, dok dođe vrijeme, nisu bila potkresana krila. To su pure jako voljele jer su solidne letačice, pogotovo ako nisu bile odveć uhranjene, pa ih se često moglo naći na najrazličitijim mjestima u dvorištu ili okolnim dvorištima - na krovovima šupa, svinjaca, štagljeva. Jer, što je njima bilo preletjeti 100-tinjak metara u nekoliko naleta. Čim bi krenula jedna, ostale bi krenule za njom, a sam je u tim trenucima ostajao jedino puran koji zbog krupnije građe, a možda i ponosa, nije letio nikamo. Kada bi mu netko fućnuo, našepurio bi se i hodao uokolo po dvorištu zapinjući spuštenim krilima za zemlju. Pure, koje su često odlazile iz dvorišta bilo je doista teško kontrolirati. Najlakše je bilo pustiti ih da se izdovolje pa bi se same vratile kući nakon koji sat izbivanja. Bitno je da nisu bile na cesti, to bi bilo pogubno za njih jer je promet 80-ih kroz Male i Velike Zdence bio često gust. Pogotovo tijekom ljeta kad bi turisti iz susjedne Mađarske, Čehoslovačke i Poljske pohrlili na naš plavi Jadran…

Arrow
PERAD UMJESTO KOSILICE, KOSILICA UMJESTO PERADI ( 44 )

Nekada se na selu nisu koristile kosilice za košnju dvorišta kao danas. Ona su uglavnom bila puna raznorazne peradi koja bi travu uglavnom ogolila do zemlje i još u zemlji, drapajući "capama", napravila i rupe pa bi se u tim istim rupama punim prašine, brcala, osobito za vrućih ljetnih dana. Najbolji su bili trenuci kada bi netko od ukućana vodu u kojoj je oprano posuđe bacio na dvorište. Tada bi među peradi nastala prava potjera jer u toj prljavoj vodi uvijek bilo ostataka hrane. A tamo gdje je bila prolivena i zemlja navlažena uskoro bi se pojavile i gujavice, osobito ako je u vodi bilo podosta sredstva za pranje suđa. Tako je perad, ponajprije kokoši, imala pravu gozbu. I tako svaki dan, nekada i više puta tijekom dana, ovisno o tome koliko bi se puta pralo suđe. Nekoliko godina kasnije situacija se kod nas, ali i općenito na selu, promijenila. Peradi nije bilo više toliko puno, neki su je držali u ograđenom prostoru, pa je valjalo travu i kositi. U našem neravnom dvorištu prepunom kamenčića, komadića cigle, drveta….to je bila prava muka. Tijekom svake košnje skupilo se bi poprilično navedenog otpada koji bi redovito zapinjao i tupio nož kosilice. Mic po mic i nestalo je kamenčića, komadića cigle, drveta…Ostale su uglavnom neravnine koji su također donekle ublažene pokojim tačkama zemlje…Ali prava ravnina, naravno, nikad nije postignuta, ni približno…

Arrow
ŠLJIVE KRUPNE KAO JABUKE ( 45 )

U našem šljiviku, kao i u većini šljivika, uglavnom su dominirale domaće šljive – bistrice, koje su se koristile za pekmez, ali i za rakiju i kompot. Osim njih, bile su tu nešto krupnije stanley šljive, jajolikog oblika, ali i neke neobično velike šljive, poput osrednjih jabuka. Pretpostavljam da ih je donio i zasadio moj stric Damir kojem je voćarstvo oduvijek bila velika ljubav. Rasle su uz rub vrta do livade, nekoliko stabala osrednje veličine, njih možda 3,4…Često su bile jako rodne, a grane nedovoljno jake, pa su uglavnom uvijek bile podbočene rašljastim, dugačkim, jakim kolcima koji su sprečavali da ne popucaju pod težinom plodova. Te krupne šljive su mi bile najdraže za jelo. Bile su vrlo sočne, a koštica sitna, baš kao u bistrica.. Najljepše mi je bilo prošetati bos u kasno ljeto do šljivika, onako predvečer, i ubrati pokoju, samo je protrljati u majicu ili hlače i pojesti odmah „na licu mjesta“…Ustvari, pranje u vodi nije bilo ni potrebno jer šljive nisu bile ničim tretirane, bile su potpuno prirodne…Ma prva liga…Dok su stabla nakon nekoliko godina ojačala, a grane zadebljale više ih nije trebalo „pomagati“ rašljastim kolcima. Tada je bilo dovoljno rukama obuhvatiti šljivu i malo je protresti pa nakon toga tražiti otpale plodove u poluvisokoj travi…Ne mogu se sjetiti kada su šljive i zašto srušene, ali ostale su mi u lijepom sjećanju. Nikada više takve nisam ni vidio, a kamoli jeo...

Dean
Admin

Broj postova : 273
Points : 776
Reputation : 26
Join date : 23.06.2010
Lokacija : Veliki Zdenci

http://zdenac.forumhr.com

[Vrh] Go down

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]


 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.