Vaša Gmail E-Pošta
**Veliki Zdenci** *Facebook*
Image Hosted by ImageShack.us
Zdenac - Veliki Zdenci & Pavlovac Forum

Zdenac Forum

Latest topics
Like/Tweet/+1
Online
Ukupno je: 11 korisnika/ca online; 0 registriranih, 0 skrivenih i 11 gostiju. :: 1 Bot

/

Najviše korisnika/ca istovremeno online bilo je: 46, dana sub pro 18, 2010 10:24 pm.
Statistics
Registriranih korisnika/ca: 102.
Najnoviji/a registrirani/a korisnik/ca: danijelteslak.

Ukupno postova: 395. in 296 subjects
Pretraľnik
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Affiliates
free forum
Social bookmarking

Social bookmarking Digg  Social bookmarking Delicious  Social bookmarking Reddit  Social bookmarking Stumbleupon  Social bookmarking Slashdot  Social bookmarking Furl  Social bookmarking Yahoo  Social bookmarking Google  Social bookmarking Blinklist  Social bookmarking Blogmarks  Social bookmarking Technorati  

Bookmark and share the address of Zdenac on your social bookmarking website

Bookmark and share the address of Zdenac Forum - Veliki & Mali Zdenci on your social bookmarking website


Sjećanja - Mali & Veliki Zdenci <> by Kristijan Keglević <>Vol1

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Sjećanja - Mali & Veliki Zdenci <> by Kristijan Keglević <>Vol1

Postaj  Dean on pon vel 02, 2015 9:07 am

MOJA SJEĆANJA NA MALE I VELIKE ZDENCE by Kristijan keglević

Veliki & Mali Zdenci Facebook





Arrow
KOD MAMUTIJA NA SLADOLED ( 1 )
Jasno se sjećam odlazaka na sladoled kod gospodina Mamutija u centru Velikih Zdenaca. Bilo je to polovicom 80-ih godina otprilike. Na sladoled me uvijek vodio djed Josip jer sam u Malim Zdencima kod njega i bake Zlate uglavnom provodio praznike i vikende. Na kratkom putu do slastičarne obično bi me čvrsto držao za ruku jer smo uglavnom išli ovom lijevom stranom od naše kuće, uz rub ceste koja je uvijek bila prometna. Nastavili bi sve do „ćoška“ do Hrešićeve kuće, pa preko križanja uz spomenik sa nekoliko stepenica s jedne i spomenik Kralju Tomislavu s druge strane, sve do slastičarne. Križanje je u to vrijeme, čini mi se, bilo križanje cesta iste važnosti pa su prometne nezgode bile česte. Naravno, semafora nije bilo, a nema ih niti danas, ali je barem kružni tok. Gospodin Mamuti uvijek bi nas, kao i sve mušterije, dočekao nasmijan i dobro raspoložen, urednih brkova i počešljan. I onda je bio sijed kao i danas. Prvo bi djed i ja malo zasjeli i pojeli po jedan sladoled, a onda bi ponijeli kući još podosta, za svakog od ukućana po barem dva. Sladoled je bio u onim kornetima s ravnim dnom, a gore preko sladoleda se također stavljala ista takva kapica da bi sladoled što duže izdržao temperaturu i put do kuće. Kapicom sam volio grabiti sladoled i jesti ga sve dok nije omekšala pa sam na kraju i nju pojeo, naravno uz onu u kojoj je bio sladoled koji je bio odličnog, posebnog okusa. Tako sam prije nekoliko godina, dok sam se vraćao iz posjeta stricu Damiru, posjetio gospodina Mamutija u slastičarni i naručio sladoled. Mislim da je kuglica bila simboličnih 2,5 kn. Nakon što mi je gospodin Mamuti, koji se nije ništa promijenio od mog djetinjstva, donio sladoled pitao sam ga da li možda zna tko sam ja, a on je nasmijan odmah rekao : Da, ti si od pokojnog Pepija unuk !

Arrow
RUČAK U ZRC-u ZA PRONAĐEN KLJUČ ( 2 )
Ljetno rano poslijepodne, vrelo, 80 i neke godine. Nigdje ni oblačka. Modro nebo i sunce koje nemilice „kuha“ sve pod sobom. Taman sam stajao negdje u hladu kod dunje u našem dvorištu kad začujem škripu teške željezne kapije. To stiže stric Zlatko s posla iz obližnje Zdenke. Vidim po njemu da je neraspoložen. Kaže mi da ne može naći jedan od ključeva s posla, čini mi se da je rekao od radionice. Nema ključa pa nema, kao da je u zemlju propao. Sve je pregledao, prekopao…ali bez uspjeha. U jednom trenutku sjetio se da je prije koji dan kod nas u dvorištu u dvije velike papirnate vreće spremao krupnu piljevinu i pomislio da mu je možda ključ upao u jednu od vreća. Za tili čas istresao je piljevinu iz vreća na dvorište i počeli smo s pretragom. Onako, klečeći, svaki s 10 prstiju, pažljivo smo i detaljno propuštali piljevinu kroz prste ne bi li našli ključ. I taman nakon nekoliko minuta „teškog rada“ osjetim nešto tvrdo u piljevini dok mi je prolazila kroz prste. KLJUČ ! Odlično, imamo ga ! Stric je bio presretan. Nabrzinu smo pospremili piljevinu natrag u vreće, a on ključ u džep na sigurno pa pravac ZRC, na čuveni Zdenkin odrezak i palačinke sa sirom. U ZRC-u sam se osjećao odlično, i taj put i inače. Kao u vrhunskom restoranu kakvog velegrada.

Arrow
ILOVA ( 3 )
Rijeka Ilova u Malim Zdencima 80-ih godina. Iako je u to doba već bila regulirana bila je neusporedivo ljepša nego danas. Prirodnija. Tekla je kroz zeleni tunel od vrba, a obale su na ugaženim mjestima, koja su posjećivali ribolovci, bila pristupačne, ponegdje i pomalo strme, a drugdje nepristupačne i zarasle, uglavnom u koprive i kupine. Ribolovi na Ilovi bili su nezaboravni. Ustvari, to su bili cijeli rituali. Stric Damir dan prije skuhao bi žganac koji bi potom zamotao u krpu i ostavio da se hladi do jutra ( ožilavio bi i lako se stavljao na udicu, a teško se s nje skidao ) kada bi krenuli u ribolov. Naravno, pješice. Preko polja iza naše kuće, pokraj velikog hrasta na rubu naše livade ( o njemu posebna priča bude išla ), pa dalje između livada i polja kukuruza, sve do rijeke, obično tamo negdje u kasno ljeto. Bio sam malen pa mi ga nije bilo lako slijediti, često sam „pokupio“ žuljeve, osobito ako sam išao u običnim gumenim čizmama da se zaštitim od jutarnje rose. Noge su ostale suhe, ali sve ostalo uglavnom je bilo mokro jer mi je malo veća trava bila do brade. Ribički pribor nam je bio skroman i stric ga je nosio preko ramena pridržavajući ga na kraju jednog rukom. Nekoliko drvenih štapova od ljeske, pokoji bambus i mislim jedan ili dva štapa s rolama. Plovci od guščjih pera ofarbani u bijelo s vrhom ofarbanim u crveno. Stričev ručni rad. Dok sam tamo negdje pod „Đuricim“ između pilota, koji su ostali od starog mlina, lovio uglavnom babuške i rogane, stric bi u onim dubokim čizmama do pasa ušao u vodu i varalicom pretraživao rijeku u potrazi za štukama. Naravno, varalicom iz kućne radinosti. Običnom jušnom žlicom kojoj bi odrezao dršku. U vodi je radila savršeno, oponašajući ranjenu ribicu koja se odmetnula od jata. Katkad i kupovnim leptirima koje i dan, danas svi zovu mepps po najpoznatijem poduzeću koje ih prozvodi. Obično zlatni meps s crvenim točkicama i crvenom vunicom na kraju u kojoj se krila oštra trokuka. Često mu je uspijevalo prevariti štuke, ali, koliko se sjećam, nisu to bile neke kapitalke, možda kilogram, dva, onako najljepše. Kući smo se vraćali negdje u rano poslijepodne, taman na ručak, oko 14 sati možda. Sunce je bilo visoko, rose naravno nije bilo, a mi smo onako umorni, gladni i žedni ( uglavnom nismo nosili sa sobom hranu i vodu, nemam pojma zašto ) žurili kući, istim putem. Sjećam se da je jednom bila vojna vježba pa se gadno puškaralo po poljima i kukuruzima oko Ilove. Tada me stric nije trebao čekati, mislim da sam bio brži od njega. Naravno, nisam razumio da se puca ćorcima i da se nikome ništa ne može dogoditi. Žuljevima koje sam onda dobio trebalo je dosta vremena da zacijele.

Arrow
ZDENKA ( 4 )
Zdenka je bila hraniteljica Malih i Velikih Zdenaca i okolice. Najveća mljekarska industrija u bivšoj državi, smještena u centru Velikih Zdenaca, na raskrižju puteva, omeđena magistralnom cestom za Viroviticu s jedne i potokom Šavarnica s druge strane. Nacionalizirana poslije Drugog svjetskog rata, odnosno oduzeta od obitelji Hrešić. Oni su je brendirali, odnosno vlasnik Viktor Hrešić, koji je tvornicu nazvao po svojoj kćeri Zdenki rođenoj 1921. godine. Bila je prijateljica moje bake Zlate, rođene godinu prije, 1920. Već tada se vrhunski kvalitetan Zdenkin sir prodavao po svijetu. Osim oko tisuću radnika imala je puno kooperanata, svi su od nje dobro živjeli. A živjela je, zahvaljujući vrijednim radnicima i velikom tržištu, i Zdenka. Dok sam s roditeljima često čekao autobus za Garešnicu, na improviziranoj stanici koja se tada nalazila uz visoku Zdenkinu ogradu, rado sam promatrao radnike kako peru velike cisterne i ispiru iz njih ostatke mlijeka koje su preuzeli tog dana. Zdenka sirevi odlično su se, kao i u Hrešićevo doba, prodavali u zemlji, ali i van nje. Sjećam se čardaša u trokutićima i istog takvog, samo sa šunkom. Svi njezini sirevi bili su na glasu. Pamtim i kraj radnog tjedna, kada se oglašavala sirena iz Zdenke, mi smo je zvali „budala“. Ono : Budala trubi, počeo je vikend. Vikend koji su svi jedva čekali da malo odmore, da nekamo izađu, pogotovo oni mlađi – na druženje kod prijatelja, u ZRC, Ribarsku kolibu, negdje na seosku zabavu… Većina radnika se, osim posla u tvornici, bavila kod kuće poljoprivredom. Nitko nije bio gladan, nitko nije bio žedan, svatko je mogao platiti režije, imati u dvorištu po traktor i auto. Zdenka je održavala mljekarijade, financirala nogometni i kuglački klub, izgradnju stambenih zgrada s društvenim stanovima u središtu Velikih Zdenaca… Firma za poželjeti. Firma zbog koje su i Veliki Zdenci bili na glasu kao moderno i urbano selo. Firma kakve više nema….


Arrow 
ŠAVARNICA ( 5 )
Često bijela i mutna, rijetko bistra, s tek pokojom žabom i ribicom u dijelu gdje nije bila bijela i mutna, obala obraslih u drač, lijenog, ujednačenog toka, pravilnog korita s tek kojim pedljom vode, takva je Šavarnica u mome sjećanju. Čini mi se da je preko nje bio i drveni most kada se išlo u ZRC pješice. Stari, klimavi most koji je uklonjen možda koju godinu kasnije. Kažu da je davno bila prepuna života, osobito riba, koje su u nju ulazile iz Ilove u koju se Šavarnica ulijeva kod Ilovskog Klokočevca, a da su se djeca u njoj tijekom toplih ljetnih mjeseci i kupala. Bilo je to prije možda 50 i više godina.

Arrow 
DISCO ( 6 )
Imao sam možda 6,7 godina, moj stric Zlatko 26,27 ( razlika između nas dvojice bila je gotovo u dan 20 godina ). U to doba još je bio dečko/neoženjen pa me jedan vikend poveo u disco koji se nalazio u podrumu Hrešićeve kuće, čini mi se. Glasna muzika i rulja ostavili su me bez daha. Naime, bio je to moj prvi susret s discom u Velikim Zdencima i moj prvi susret s discom uopće. Sudeći po mnoštvu mladih ljudi, disco je bio iznimno popularan. Dobio sam i sok da mogu pijuckati i uživati. Mislim da je sa stricem bio i njegov najbolji prijatelj u to vrijeme – Daki, kojeg sam slučajno sreo 30-ak godina kasnije u kafiću preko puta slastičarne u centru Velikih Zdenaca. Imao je istu frizuru kao i 80-ih, a uz nekoliko pivica raspričali smo se o svemu i svačemu. U discu nismo dugo bili da se kod kuće ne bi brinuli. Osim Dakija, nekako u isto vrijeme, 3 desetljeća kasnije, slučajno sam upoznao i jednog od voditelja disca – Damira Hešteru čijeg sam sina Dominika, mladog talentiranog glazbenika, fotografirao tijekom svirke u garešničkoj pivnici Road House 69. Kako je svijet mali….

Arrow
„GAVRILOVIĆKE“ IZ SMOČNICE ( 7 )
Kako je djed nekada radio u petrinjskom Gavriloviću, tada mesnom prehrambenom gigantu s nekoliko tisuća radnika, odnosno bio njihov terenski nakupac stoke, u našoj se smočnici, osim domaćih kobasica, puno puta našlo i onih iz Gavrilovića koje je on kao radnik mogao kupiti po posebnoj diskontnoj cijeni. Osim njih, našlo se tu i pašteta i narezaka. Ali, svima u kući nekako su bile najdraže kobasice i salame iz Gavrilovića, osobita ona u bijelom omotu, mislim da se zvala „Zimska“. Prvo su se jele domaće kobasice, a tek nakon njih ove iz Gavrilovića. Pošto je red bilo teško dočekati, ukućani su se uvijek poslužili trikom koji je baš uvijek upalio. Poslali bi mene djedu i prije toga mi rekli mi da mu kažem da mi se jedu kobasice i salame iz Gavrilovića, a posebno „Zimska“. Kao tada jedinom unuku djed je baš uvijek udovoljio „mojem“ zahtjevu. Nakon što bi je načeli, začas bi se pridružili i ostali ukućani. Naravno, tu se kao prilog našlo i domaće povrće iz našeg vrta – paradajz , paprika i luk te domaći kruh, iz krušne peći iz Končanice, no u njemu u nekom drugom sjećanju.

Arrow
MED IZ VRBINOG DEBLA ( 8 )

Iako ovo nije moje sjećanje, već strica Damira, svejedno sam ga odlučio zabilježiti jer se odnosi na zdenački kraj, odnosno Male Zdence. Jednom prilikom razgovarao sam sa stricem da li se u prirodi može naći pčelinji med, odnosno izvan košnica, da ga pčele same negdje slobodno pohranjuju. Rekao mi je da ne može, da pčele to nisu sposobne zbog neke bolesti, nisam zapamtio točan naziv, osim u Africi, gdje se još uvijek pohranjen med može naći u prirodi. Međutim, kaže mi on, nekada se med pčela mogao naći pohranjen i kod nas. Kaže kada je bio dijete, prije više od 50 godina, da su na našoj livadi iza kuće, prema Ilovi, rušili staru vrbu. Nakon što je vrba bila srušena trebalo je deblo utovariti na kola i odvesti. Međutim, ni nekoliko težaka nije ga moglo pomaknuti koliko je bilo teško. Naime, bilo je prepuno meda koje su pčele godinama pohranjivale u njegovu šupljinu….

Arrow
HRAST I VODOTORANJ ( 9 )

Hrast na našoj livadi iza kuće, prema Ilovi, na međi s Vukeljovima, star je podosta. Ima sigurno debelo preko pola stoljeća. Možda 70, 80 godina, ne znam točno. Iako se nedaleko njega ponekad ložila vatra i dim mu oštećivao krošnju, iako je vatra gorjela kod samog debla i dobrano ga osmudila i pocrnila, iako su me rezane grane koje su se tijekom rijetkih, ali jakih nevremena slomile pa su morale biti odstranjene...on je to sve preživio. Preživio je čak i Černobilsku katastrofu sada već daleke 1986. godine kada smo kontaminirano povrće i voće iz naših vrtova i voćnjaka morali prati nekoliko puta prije upotrebe i biti zatvoreni u kućama dok radioaktivni oblak iz tadašnjeg SSSR-a ( Ukrajine ) nije prošao našu zemlju. Eno ga, i dalje ponosno stoji na našoj livadi. Dio kukuruza Vukeljovih koji se nalazio u sjeni hrasta uvijek je slabo rodio. Stabljike su bile male, kržljave, kao i plodovi. Kao dijete volio sam ponekad trčati do njega, a i naše ovce su ponekad odmarale u njegovoj velikoj sjeni. Bio je najviše drvo, ustvari nešto najviše na našoj livadi uopće. Sve dok tamo koncem 80-ih na na nju nije stigao vodotoranj. Prvo je ležao, onako velik, dugačak, a ona njegova kugla nalazila se u zemlji, nije mi nikad bilo jasno jel to sama kugla ulegla zemlju ili je zemlja prije njegova polegnuća bila iskopana da kugla u njoj stoji prije nego što će ga cijelog dignuti i učvrstiti na široku betonsku podlogu, sa bočnim sajlama. Bilo kako bila, ta rupa gdje je ležala kugla bila je puna vode, a ja sam kao dijete razmišljao da bi u nju bilo dobro ubaciti koju ribicu koju sam mogao bez problema uloviti na obližnjoj Ilovi. Ne znam zašto, ali nisam to nikada napravio, a i jama je nakon podignuća vodotornja bila zakopana. Oko njega je postavljena visoka žičana ograda, danas dobrano dotrajala, ali odlično služi katkad kao tor za stričeve ovce. Unutar ograđenog prostora mogu mirno pasti, a nitko ih ne treba paziti. Milina. Nakon što je vodotoranj podignut, hrast više nije bio „ono najveće“ na našoj livadi. Postao je to vodotoranj. Katkad lokalnim entuzijastima i ljubiteljima fotografije odlično posluži za panoramske snimke Velikih i Malih Zdenaca jer se s njegova vrha središte Velikih Zdenaca, ali i šire vidi kao na dlanu. Eto, i vodotoranj je još uvijek na našoj livadi. Malo dalje od hrasta. Ne smetaju jedan drugome. Prvog je „skovala“ priroda, a drugog tehnologija.

Arrow
TJERATI KRMAČU NA PARENJE KOD NERASTA SUSJEDA SLAVANA (10)
Eeeeee, da, to nije bio nimalo lak zadatak. Prvo je krmaču trebalo privoljeti da izađe iz koca što je uvijek bilo teško, osobito ako ste išli silom. Trebalo je biti fin i uljudan prema njoj i onda bi ona sama našla put do otvorenih vrata i izašla iz koca. Nakon toga trebalo ju je dovesti do kapije, polako, bez naprezanja, da ne preplaši živad i psa u dvorištu. Jer prava krmača je ogromna, troma i spora i ne trpi brzinu i siljenje. Takve su bile i naše, teške barem 250 kg ( uvijek je u našem kocu bila barem po jedna krmača ) . Pravi problemi nastali bi tek kada bi izašla iz dvorišta kroz kapiju. Prvo bi uglavnom stala na cestu, ukipila se, uzjogunila, ni lijevo, ni desno, ni naprijed, ni natrag. Začas bi se stvorila kolona od 10-ak automobila na ovoj vrlo prometnoj cesti, osobito prije nekoliko desetljeća. Nakon što krmača nije htjela nikamo, a vozači počeli nervozno trubiti, morali ste je potjerati šibom da ne „štopate“ promet i što prije dođete do nerasta. Tek tada bi, kada bi je šibom „pomazili“ nekoliko puta, poludila. Sve je bilo dobro ako bi potrčala u željenom pravcu, a često se događalo upravo suprotno. Pa smo je morali „skretati“ na pravi put, s druge strane ceste, na derutni nogostup, pa pravo do Slavana. Polako, onako s noge na nogu. Nakon što bi nerast obavio posao trebalo je još krmaču vratiti kući, ali to je nekako uvijek bilo lakše nego je dovesti na parenje.

cheers

Dean
Admin

Broj postova : 273
Points : 776
Reputation : 26
Join date : 23.06.2010
Lokacija : Veliki Zdenci

http://zdenac.forumhr.com

[Vrh] Go down

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]


 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.