Vaša Gmail E-Pošta
**Veliki Zdenci** *Facebook*
Image Hosted by ImageShack.us
Zdenac - Veliki Zdenci & Pavlovac Forum

Zdenac Forum

Latest topics
Like/Tweet/+1
Online
Ukupno je: 4 korisnika/ca online; 0 registriranih, 0 skrivenih i 4 gostiju.

/

Najviše korisnika/ca istovremeno online bilo je: 46, dana sub pro 18, 2010 10:24 pm.
Statistics
Registriranih korisnika/ca: 102.
Najnoviji/a registrirani/a korisnik/ca: danijelteslak.

Ukupno postova: 395. in 296 subjects
Pretraľnik
 
 

Display results as :
 


Rechercher Advanced Search

Affiliates
free forum
Social bookmarking

Social bookmarking Digg  Social bookmarking Delicious  Social bookmarking Reddit  Social bookmarking Stumbleupon  Social bookmarking Slashdot  Social bookmarking Furl  Social bookmarking Yahoo  Social bookmarking Google  Social bookmarking Blinklist  Social bookmarking Blogmarks  Social bookmarking Technorati  

Bookmark and share the address of Zdenac on your social bookmarking website

Bookmark and share the address of Zdenac Forum - Veliki & Mali Zdenci on your social bookmarking website


Sjećanja - Mali & Veliki Zdenci <> by Kristijan Keglević <>Vol2

Prethodna tema Sljedeća tema Go down

Sjećanja - Mali & Veliki Zdenci <> by Kristijan Keglević <>Vol2

Postaj  Dean on pet vel 20, 2015 9:00 pm

Vol2;

Arrow
MILJENKO FRŽIĆ ( 11 )
Mislim da se baš tako zvao čovjek koji je često svraćao kod nas u kuću, bio je djedov prijatelj, razgovorljiv, srdačan. Osim što su on i djed pretresali dnevne društveno-političke događaje u regiji i svijetu, Miljenko je, prema meni uvijek drag i simpatičan, ostao u mome sjećanju po nečem drugom. Naime, Miljenko je često tvrdio da misija Apolla 11 nikada nije sletjela na Mjesec 1969. godine. Da je to sve namještaljka i da je do Mjeseca nemoguće doći. Bilo kako bilo, ta teorija je i danas aktualna i zanimljiva pa možda Miljenko i nije bio u krivu.

Arrow
ALAN FORDOVI IZ MAGAZINA ( 12 )
Stripovi su to koje sam obožavao, ustvari, i dan, danas ih obožavam. Čitati zgode i nezgode TNT družine i ispade njihovih agenata Boba Rocka i Sir Olivera, osobito u onim starim epizodama s kosom naslovnicom, je za mene bio i ostao jedan od najdražih hobija i načina opuštanja. Tamo potkraj 80-ih sam ih počeo i skupljati. Brojeve koji su tada izlazili na kiosku sam redovno kupovao, a one ostale sam mijenjao, neke dobio na poklon….Tako sam jednog ljeta, možda 88. ili 89. godine, u našem magazinu u dvorištu obiteljske kuće u Malim Zdencima, prekapajući po starim odbačenim novinama i časopisima, nabasao na štos Alan Fordova. Odbačeni, puni prašine, ali očuvani. Gotovo kao novi ! Bilo ih je možda 20-ak ! Niti na jednom se nije vidio otisak dna od šalice kave, napisan spisak namirnica koje treba kupiti u trgovini, rezultati partije karata….I nije bilo „uha“, ćoškovi korica su savršeno prianjali uz srž stripova. Sve stranice su bile na broju. Bio sam oduševljen jer gotovo niti jednu od pronašlih epizoda nisam pročitao. Sreća je bila tim veća jer je bilo riječ o starim epizodama iz 70-ih godina. Vjerojatno ih je stric Zlatko tamo odložio i zaboravio ( i on ih je volio čitati ) ili je to možda bio netko od ukućana. Naravno, nakon što sam ih sve pročitao ležeći na sjenu u našem štaglju, uzeo sam ih sebi, kući u Garešnicu. I dan, danas ih čuvam, kao i ostalih 200-tinjak komada koje sam skupio kroz nekoliko godina. Više ih ne skupljam, ali ponekad kupim na kiosku pokoji, osobito kada su u ponudi pakiranja od nekoliko komada jer je cijena tada puno prihvatljivija.

Arrow
OPASNO KRIŽANJE ( 13 )
Osim po „Zdenki“, Veliki Zdenci su nekada bili poznati i po opasnom raskršću ( križanju ) u samom centru Velikih Zdenaca. Naime, jedno vrijeme tamo se događalo podosta prometnih nesreća jer se nikada nije znalo koja je cesta glavna. Nekada je to bio pravac Daruvar/Bjelovar, a nekada pravac Grubišno Polje/Garešnica. Semafora nije bilo, a onih koji su voljeli stisnuti gas bilo je uvijek podosta. I svatko je mislio da baš on ima prednost. I začas, udes. Višegodišnji problem riješen je prije nekoliko godina izgradnjom kružnog toka. Također je bio i ostao opasan zavoj u Velikim Zdencima prema Hercegovcu jer je obiteljska kuća u tom zavoju nastradala nebrojeno puta ( vidi se na njoj ).

Arrow
GOLUBOVI ( 14 )
Zdenci, Mali i Veliki, bili su u vrijeme mog djetinjstva pre(puni) golubova. Kako je naš kokošinjac bio ustvari poveća visoka prostorija u nastavku kuće, u njoj su se, uz kokoši i ostalu perad, i golubovi gnijezdili i donosili mlade na svijet. To nisu bili pitomi golubovi, već oni divlji koji su naš kokošinjac „iskorištavali“ za „svoje potrebe“. Uvijek se ovdje našao poneki par. Međutim, oni koji se nisu gnijezdili često su ovdje svraćali, kada su procijenili da u dvorištu nema „opasnosti“, na besplatni obrok namijenjen kokošima – uglavnom šrot i kukuruz u zrnu. Ta hrana je stajala vani, tek koji metar od vratiju kokošinjca, u dvije velike limene posude koje su se dopunjavale kada se začulo tupo kljucanje peradi po njihovu dnu. To je bio znak da je hrana na izmaku ili da je više nema. Obožavao sam te golubove kada bi sletjeli. Bile su to prekrasne ptice. Plavo-sivo-bijele boje, sjajnog perja, lijepih okruglih očiju, osrednjih kljunova, tankih, elegantnih nogu s oštrim kandžama… Vrhunski letači, često na meti jastrebova, ali i ljudi. Nažalost.

Arrow
KRUH IZ KONČANICE ( 15 )
Kruh iz Končanice bio je neizostavan u našoj kući u Malim Zdencima 80-ih godina. Pekao se u krušnoj peći, bio je okrugao, krupan, rumene kore, vrhunskog okusa, možda je imao dva kilograma. Po kruh se išlo automobilom pa se veća količina dovezla u velikim papirnatim vrećama, da se ne mora svaki čas ići do Končanice. Kruhovi su se razrezali na polovice ili četvrtine i spremili u „kištru“ pa odmrzavali po potrebi. Kruh je bio toliko fin da ste ga se mogli samog najesti, bez ičega, ili eventualno uz šalicu domaćeg kravljeg mlijeka.

Arrow
KADA MAĐARI, ČESI, SLOVACI, POLJACI KAMPIRAJU NA LIVADI ( 16 )
Bila je to uobičajena pojava prije nekih 30-ak i više godina. Turisti iz Mađarske, Čehoslovačke i Poljske često su, na putu prema našem Jadranu ili u povratku s njega, kampirali na livadama i površinama nenamijenjenim za kampiranje. Naravno da im to nitko nije zamjerio. A i zašto bi ? Onda se u odnosu na danas puno bolje živjelo pa je i opća atmosfera bila puno opuštenija. Izuzetak za kampiranje nisu bile ni livade u Velikim i Malim Zdencima, pogotovo Mađarima kojima je ovo vjerojatno najkraći pravac do našeg plavog Jadrana. Da izbjegnu plaćanje mjesta namijenjenih kampiranju ili nekom usputnom prenoćištu, najlakše je bilo noćiti na nekoj livadi usput, razviti šator, stacionirati kamp-kućicu ili kamper, prespavati i drugi dan nastaviti željenim pravcem. Vozni park im je u to vrijeme bio sličan našem – uglavnom lade, škode, trabanti, peglice, varburzi… pa čak i zastavina vozila kojih i danas, doduše rijetko, ima po mađarskim cestama. Jednom su tako turisti, nisam siguran iz koje od ovih zemalja bivšeg Istočnog bloka, završili na našoj livadi u Malim Zdencima. Naravno, bez da su ikoga pitali. A kako bi i mogli pitati kada su se smjestili duboko u noći, a drugi dan dopodne već „nestali“. Ostala je samo povaljana trava i jedna velika baterijska lampa u bojama koju je pronašao moj djed Josip i poklonio mi je. Bila je ispravna i dan, danas je čuvam.


Arrow
PERLINKE ( 17 )
Osim razne živadi koje je bilo u našem dvorištu – pura, pataka i kokoši, 80-ih godina su im se pridružile i perlinke ( biserke ), neobično lijepe ptice iz reda kokoši. Ne znam na čiji prijedlog i zbog čega ( navodno su odlične za juhu ) su stigle u naše dvorište, ali na prvi pogled su mi se svidjele. Perlinke su bile plašljive, takva im je narav, brze, odlične letačice koje su jaja nosile i nekoliko stotina metara od našeg dvorišta. Stric Damir je našao njihova gnijeda u blizini vodotornja, u jednom grmu, pa u šikari u susjednom dvorištu kod Sariđevih. Perlinkama to nije bio nikakav problem jer su, kako sam već napisao, bile odlične letačice koje su često boravile na nekom od krovova dvorišnih objekata. Glasale su se neobičnim sitnim kliktanjem, a od ljudi su se, zbog urođenog opreza, uvijek držale na pristojnoj udaljenosti.


Arrow
PRASCI, JANJCI, ALI I PURAN NA RAŽNJU ( 18 )
Kod nas se često znalo okrenuti prase ili janje na ražnju, pogotovo ako je društvo u kući bilo veće. Još uvijek se tada okretalo ručno na drvenom ražnju, a oni koji su okretali uglavnom su se izmjenjivali jer je trebalo okretati satima, dok je ostatak ekipe umakao svježi kruh u mast koja se cijedila s praseta ili janjeta, pila rakiju, pivo ili vino i „pametovala“. Obično se peklo na nekom mirnom mjestu gdje nije bilo vjetra, a ako ga je bilo, okolo mjesta pečenja obično su se postavile stare haube automobila ili poveći komadi lima, naslonjeni na zabijene kolce, koji su bili odlična zaštita od vjetra. Tako je jedne godine moj stric Damir odlučio domaćeg purana, kojeg je dobro uhranio, okrenuti na ražnju. Mislim da je sve sam realizirao, od početka do kraja, kada se pečeni puran našao ukućanima na pladnju za degustaciju. I naravno, bio je odličan, rumen, dobro pečen, a opet ne suh. Super je to stric napravio, prva liga. Puran na ražnju bio je pun pogodak, iako baš ne uobičajen na našoj obiteljskoj trpezi, osim u tepsiji u rolu, naravno.


Arrow
BANANE I NARANČE IZ ZAGREBA ( 19 )

Kako je stric Damir 80-ih godina živio i radio u Zagrebu jedva sam čekao vikende da dođe kući u Male Zdence. Osim što mi je uvijek donio neku igračku, nikada nije zaboravio banane i naranče sa zagrebačkog Dolca. Naime, tamo su se mogle kupiti povoljnije nego u prodavaonicama. Uvijek bi stric donio njih poprilično, barem nekoliko kilograma banana i nekoliko kilograma naranči ( koje su bile pakirane u one plastične, mrežaste vrećice) . Obožavao sam ih jer je bilo riječ o voću koje se tada nije jelo svaki dan i koje se nije moglo ubrati u voćnjaku iza kuće, a za mene je imalo poseban okus. Osobito sam volio banane kada bi pocrnile i omekšale, tada su mi bile najbolje.


Arrow
LASTAVICE U KOKOŠINJCU ( 20 )

Osim živadi i pokojeg para golubova, u našem velikom kokošinjcu godinama su boravile i lastavice. Imale su gnijezdo visoko na stropu, uz debelu gredu. Znate kakva su lastavičja gnijezda – poluokrugla, poluotvorena, napravljena od blata i suhe trave koja povezuje cijelu konstrukciju da se ne raspadne. Uvijek su se vraćale s proljeća, godinama, i odlazile dolaskom jeseni. Između toga podigle su, naravno, potomstvo. Zanimljivo je bilo promatrati mlade lastavice kako im iz gnijezda vire samo glavice u očekivanju dolaska roditelja s plijenom. Tada bi automatski otvarale usta, onako uspravno, okomito, dok bi im roditelj u usta stavljao ulovljene kukce. Koncem ljeta svi su, cijela familija s još puno ostalih lastavičjih familija, letjeli u toplije krajeve da prezime. Prije toga bile su grupirane na vanjskim električnim kablovima. Njih na stotine, ili tisuće čak. Jako lijepe ptičice, osobito kada bi onako nježno „čvrguljile“, nježne građe, tamne, s bjelinom na prsima koja se pretezala sve do kraja repa i crvenkastim kljunom. Ponekad se kod nas znalo dogoditi da se kasno vrate i ne mogu u gnijezdo jer su vrata kokošinjca bila zatvorena. Onda bi netko od ukućana, ako bi ih primjetio, otvorio vrata i pustio ih unutra, da prenoće u gnijezdu, u svome domu. U suprotnom bi morale čekati jutro dok bi netko od ukućana otključao kokošinjac i otvorio vrata da živad može van. Čak je bilo slučajeva da pokoja mlada lastavica, već prekrivena perjem, ali nesposobna letjeti, padne iz gnijezda. Obavezno bi ih vraćali natrag, obitelji, na sigurno, jer se same ne bi mogle dokopati gnijezda.

cheers

Dean
Admin

Broj postova : 273
Points : 776
Reputation : 26
Join date : 23.06.2010
Lokacija : Veliki Zdenci

http://zdenac.forumhr.com

[Vrh] Go down

Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh]


 
Permissions in this forum:
Ne moľeą odgovarati na postove.