ĆOŠAK ( 30 )

„Ćošak“ odnosno Hrešićeva kuća na raskršću u Velikim Zdencima bila je na neki način simbol Velikih Zdenaca, ali i čitavog ovog kraja. Velika, zidana, otmjena, s prostranim dvorištem, u obliku slova L, nešto vrhunski za vrijeme u koje je sagrađena. Ustvari, ona je bila dokaz koliko je vlasnik kuće, Viktor Hrešić, bio uspješan poduzetnik, kao vlasnik mljekare „Zdenka“ odmah preko puta. U Hrešićevo vrijeme „Zdenkini“ sirevi prodavali su se diljem svijeta još između dva svjetska rata, a u kući je bila trgovina različitom robom, nešto kasnije gostionica, a puno kasnije čak i disco. Iako je „ćošak“ odnosno kuća 80-ih godina bila u derutnom stanju nekako je odolijevala zubu vremena još 20-ak godina kasnije kad je srušena. Sjećam se, fotografirao sam je 2004. godine zadnji put ( fotka uz ovaj tekst ), srušena je te ili koju godinu kasnije. Meni je ostala u lijepom sjećanju jer sam se ponekad znao igrati u njoj jer je bila napuštena i otvorena, ali i u njezinom prostranom dvorištu. Danas je na njezinom mjestu nova Crkva, a na mjestu raskršća, poznatog po brojnim prometnim nezgodama, jer se svako malo mijenjao glavni pravac odnosno cesta s prednošću prolaza, kružni tok.


MOJA SJEĆANJA NA MALE I VELIKE ZDENCE

CRKVA I SPOMENICI ( 31 )

Jasno se sjećam Crkve iza benzinske pumpe ( namjerno pišem „pumpe“ jer se i onda, a i danas često tako kaže za benzinsku postaju ). Crkva je bila povelika, u poluruševnom stanju, a iz nje je raslo drveće, onako osrednja stabla koja su se probijala kroz derutni krov. Fasada joj se ljuštila i otpadala, a ispod nje nazirale su se cigle, mislim da one male, jedinice – što ljudi kažu. Oni koji su prolazili kroz ovaj kraj često su stajali i fotografirali Crkvu koju nitko nikada nije obnovio. Stajala je ona tako nekoliko desetljeća, a prije jedno 20-ak godina, možda i više ili manje, ne znam točno, je uklonjena. Na njenom mjestu je danas travnjak. Malo dalje od benzinske pumpe, ali prema centru sela, tik do terase slastičarne, preko puta „ćoška“, stajao je spomenik na kojem je bilo nekoliko stepenica. Na tom spomeniku često su se okupljali mladi, pogotovo u toplim, ljetnim mjesecima i družili se, obično uz odličan sladoled iz već spomenute slastičarne. Spomenika također danas nema…Malo dalje od tog, bio je spomenik Kralju Tomislavu. Njega sam primjetio kod stambenih zgrada, 100-tinjak metara dalje, dok sam jednom prilikom tamo bio u prolazu. Ne znam također zašto je i kada premješten....



ZRC ( 32 )

Zdenkin rekreacioni ( degustacioni ) centar otvoren je početkom 80-ih, čini mi se 1981. godine povodom Mljekarijade u Velikim Zdencima. Bilo je to moderno zdanje kakvo Veliki Zdenci i okolica do tada nisu imali. Smješten nedaleko tvornice „Zdenka“, ZRC je uskoro postao omiljeno okupljalište Zdenčana, ali i ljudi iz regije. Posebno popularan je bio restoran odnosno čuveni „Zdenkin odrezak“ zbog kojeg su mnogi ovdje puno puta svraćali. Mnogi su u ZRC-u imali proslave vjenčanja, rođendana, poslovne ručkove ili obična prijateljska i obiteljska druženja. Osim ukusnih jela i široke palete pića uz ugodnu zdenčansku seosko-urbanu atmosferu, uz ZRC su se mogli, na njihovim športskim terenima, upražnjavati i razni športovi – rukomet, košarka, mali nogomet, a unutar samog objekta i kuglanje na četverostaznoj kuglani koju su za trening koristili i uspješni kuglači KK „Zdenka“. I nekada, ali i danas u Zdenkinom diskontu u ZRC-u, mogu se kupiti Zdenkini proizvodi po posebnim, nižim cijenama. ZRC je ustvari simbol gospodarskog vrhunca Velikih Zdenaca početkom 80-ih godina zahvaljujući tvornici „Zdenka“ njezinim vrijednim radnicima i kooperantima.



ČUŠPAJZ OD MASIRAČA ( 33 )

To mi je bilo jedno od najomiljenijih jela kod bake i djeda u Malim Zdencima u djetinjstvu, a čušpajz od masirača obožavam i danas. Odlično ga je radila moja baka Zlata od dugačkih, svijetlozelenih masirača iz obiteljskog vrta. Masirače su na razgranatoj, velikim zelenim listovima prekrivenoj vriježi, zorile jedna za drugom tako da smo u čušpajzu uživali svako malo tijekom njihove sezone u toplom dijelu godine. Ne znam točno recept za ovo jednostavno, ukusno, seljačko jelo, ali ako koga zanima vjerujem da će naći na internetu barem nekoliko načina pripreme. Uz ovo jelo obično je baka ispekla i domaće svinjsko meso, a preko masirača u tanjuru često je prelila i malo slane masti koja je ostala od svinjskog pečenja. Uz sve je naravno išao i kruh iz Končanice, čuveni kruh iz krušne peći kakav se danas rijetko gdje može naći.


KUM ZDENKO BENAK ( 34 )

Zdenko Benak iz VelikihZdenaca bio je vjenčani kum mome ocu, te, sada već davne, 1976. godine. Zdenko i on prijatelji su od mladosti, a bliski su i generacijski. Mislim da je razlika između njih godinu ili dvije, nisam siguran točno koliko. No, to ustvari nije ni važno. Zdenko je uvijek za mene bio dobar čovjek, tolerantan, nikad ljut, umišljen ili s visoka. Uvijek jednostavan, pristupačan, ljudina. Često sam svraćao kod njega kad sam išao kod strica Damira posljednjih godina. Popričali bi uvijek koji sat. U djetinjstvu me često obradovao poklonima kada bih dolazio u Zdence, a znao je svratiti i kod nas u Garešnicu.



ČOVJEČE, NE LJUTI SE ( 35 )

„Čovječe, ne ljuti se“ je bila društvena igra iznimno popularna 80-ih godina. Osim nje, tu je bio monopol, mlin i slično. Međutim, meni je baš nekako „Čovječe, ne ljuti se“ bila najomiljenija igra. Za one koje ne znaju ( a vjerojatno velika većina zna ) riječ je o igri u kojoj se nakon bacanja kockice ili nekoliko njih ( zbroji se ) pomicalo figurice po označenim poljima sve dok sve četiri figurice niste pospremili u kućice, odnosno došli na cilj. Onaj tko je to prvi učinio bio je pobjednik. Igra je bila namijenjena za najmanje 2, a najviše 4 igrača. Figurice su bile u obliku zečeva, pasa, srna i vjeverica i u različitim bojama, mada su postojale i figurice koje su se samo razlikovale po bojama. U Malim Zdencima kod djeda Josipa i bake Zlate moj najčešći suigrač/rival bio je djed Josip. Znali smo tako satima provesti igrajući „Čovječe, ne ljuti se“ osobito navečer ili za kišovitih ili hladnih zimskih dana kada se nije moglo ništa raditi oko kuće ili u polju. Ne sjećam se tko je više puta bio bolji, nekada je pobjednik bio on, nekada ja. U svemu tome bilo je najvažnije druženje i razvijanje natjecateljskog duha pa makar se radilo o jednoj naoko običnoj, zabavnoj, društvenoj igri koja je, vjerujem, imala i ima brojne poklonike i dan, danas među svim generacijama…


RIBIZLI U „SPOREDNOM“ VRTU ( 36 )

U našem vrtu do Sariđevih nikad nije bilo naročito povrća. Možda to i nije bio vrt, ali ja sam ga nekako doživljavao kao alternativni, sporedni vrt u kojem je ustvari uvijek bilo više voća nego povrća. Sjećam se da je u njemu nekada znalo biti posađeno zelje, vrlo krupne glavice, koje su uglavnom služile za svježu salatu. U tom vrtu, bolje rečeno „svaštarniku“ bila je i mala brajda, nekakav ukrasni grm, nešto slično živici, grmlje divlje ruže, jabuke, kruške, maline, kupine i ribizli. „Svaštarnik“ je bio ograđen žičanom ogradom i teškom metalnom, narančasto obojanom kapijom koja se otvarala samo u slučaju prijeke potrebe. Još jedna manja vrata bila su na njegovu ulazu na ćošku u pravcu „Zdenke“. Naravno da se nije ulazilo kroz vrata nego onako preko žičane ograde, jednostavno prekoračiš, a i na tom mjestu gdje se često prekoračivalo žica je bila niža, ulegnuta pa je bilo lakše prijeći. Nad jednim dijelom se nadvijala stara, velika trešnja koje odavno nema, a blizu nje bila je i stara višnja, i nje nema, također. Ehhhh, da, ribizli. Njih sam obožavao jesti. Bili su sitni, crveni, često kiselkasti, ali svakako ukusni. Nabrao bi ih rukama i odmah jeo, bolje rečeno trpao u usta, nije mi padalo na pamet nositi ih prati pa tek onda jesti, predugo bi mi to trajalo, konzumirao sam ih odmah pokraj grma sve dok se ne bih zasitio. Mislim da je bila i nekakva crna varijanta ribizla u vrtu, ali ti mi nisu ni izliza imali dobar okus kao ovi crveni. Jednostavno sam ih obožavao. Svake godine bi lijepo rodili na moju veliku radost. A mislim da je baka Zlata od njih sok pravila, i od crvenih i od crnih. A sjećam se da su uz vrt, van ograde, također do Sariđa, u proljeće rasli đurđici, cvijeće sitnih bijelih cvjetova poput kapice okrenute nadolje.


KOD HREŠIĆA U KUĆI I DVORIŠTU ( 37 )

Tamo potkraj 80-ih volio sam šmugnuti iz našeg u Hrešićevo dvorište. Trebalo mi je možda pola minute da stignem tamo jer između našeg i Hrešićevog bilo je tek dvorište Sariđevih. U to doba Hrešićevo dvorište nije bilo onako uređeno kad nekad, ali svakako se vidjelo se da je gospodsko, drugačije od ostalih seoskih dvorišta. Prostrano, sakriveno od pogleda s ulice i prepuno zelenila. Sjećam se i nekog vrtnog bazenčića, možda velikog tek koji metar kvadratni i velike, široke magnolije uz kuću u koju se moglo ući tamo početkom 90-ih, mislim da u to doba u njoj više nije nitko živio. Volio sam u Hrešićevom dvorištu provoditi vrijeme, ne znam točno što, ali oduvijek me tamo nešto privlačilo. Nekad je u njemu bila i drvena sjenica, a u njoj su rado vrijeme provodili Malo i Velikozdenčani za vrijeme ljetnih praznika, tamo između dva svjetska rata, prijatelji Zdenke Hrešić, kćeri vlasnika Mljekare „Zdenka“, nazvanoj upravo po njoj, kćeri vlasnika.



AL' SE NEKAD DOBRO JELO ( 38 )

U našoj kući u Malim Zdencima uvijek se, više-manje, dobro jelo. Iza kuće je bio veliki vrt, a do njega voćnjak, pa povrća i voća nikad nije nedostajalo. Dvorište je bilo puno peradi, a u kocu uvijek nekoliko svinja. U drugom dvorištu ovce i janjci. Možda se preko tjedna jelo nešto „slabije“ no nedjeljom je objed uvijek bio jači. Kokošja juha s domaćim rezancima, piletina, svinjetina, janjetina, puretina…kao glavno jelo, pa poslije obavezni desert, u ovom slučaju šnenokle - velika zdjela u prvom planu. Osim njih, baka je za desert pravila i kitnkes ( slatki kolač/desert od dunja, baš kao u Balaševićevoj pjesmi ), orahnjače, makovnjače, kiflice od lješnjaka, torte od čokolade s lješnjacima/orasima…Uglavnom, za svakog od ukućana je bilo i više nego dovoljno jer, osim što je jelo bilo ukusno, bilo je i obilno. Nismo bili ograničeni na jedan tanjur juhe i komad mesa. Repete se uvijek moglo dobiti… Na ovoj polaroidnoj fotografiji iz listopada 1964. godine su, u smjeru kazaljke na satu : Damir Keglević ( moj stric ), Branimir Keglević ( moj otac ), Zlatko Keglević ( moj stric ), Vilma Keglević ( moja prabaka ) i Zlata Keglević ( moja baka )…



MAKOVI ( 39 )

Rado se sjećam makova na poljima u Malim Zdencima. Pogotovo u žitu. Nikad ih nije bilo previše, ali zbog jarke crvene boje bili su itekako uočljivi. Obično je bio gdje koji uz rub polja žita ili uz rube ceste. Osim tih samoniklih makova, u našem vrtu su rasli posađeni makovi. Sadila ih je moja baka Zlata da ima za kolače. Osim što je bilo puno jeftinije posaditi ih u vrtu nego kupovati, kvaliteta domaćeg maka iz vrta bila je daleko veća od onog iz trgovine. I ja sam ih volio jesti kad dozriju, a još nisu pobrani iz vrta. Samo otkinem onu suhu makovu čahuru, probušim je prstom i mak istresem u usta, i tako nekoliko čahura. Dok mi ne bude dosta…