Vol3


BUNAR ( 21 )
Ni najbolja gradska voda vjerojatno se ne može mjeriti s najgorom bunarskom vodom. Bunarska voda nešto je posebno. Ona je uvijek tu da utaži žeđ, osobito poslije „jačeg“ jela - ručka ili večere, za vrijeme vrućih ljetnih dana, poslije posla.... Obožavao sam piti vodu iz našeg bunara u Malim Zdencima. I svi ostali ukućani također. Uvijek se na stolu u verandi našlo hladne bunarske vode, toliko hladne da bi u sekundi orosila pehar u kojem je donešena. Kao malom baš mi nisu dali blizu bunaru da ne bih slučajno upao u njega, ali koju godinu kasnije rado sam vrtio onaj „kotač s ručkom“ podižući na debelom lancu kantu hladne bunarske vode na čijem je vanjskom dijelu ( u dnu ) bio svezan komad metala da lakše potone. Osim ukućana, u bunarskoj vodi uživale su sve životinje koje su živjele u našem dvorištu – perad, svinje, ovce, magarci, pas….ali i one koje su samo katkad svraćale – vrapci, golubovi, pčele….Te hladne bunarske vode i dan, danas se rado napijem kad dođem kod strica. Ne može se njezin okus, pitkost i hladnoća mjeriti s ničim, pa čak ni s najboljom hladnom pivom koje sam svakako obožavatelj.



TREŠNJE ( 22 )
U našem drugom dvorištu nekada su bile tri trešnje – jedna visoka, ali tanka, druga osrednja i malo šira i treća, najveća i najšire krošnje. Ova prva bila je tek nekoliko metara ispred štaglja, ostale dvije također u njegovoj blizini, ali s druge strane, bliže Šariđevima. Uvijek su bile rodne, svake godine. Na prvu se bilo teško popeti jer su joj grane bile tanke i rijetke, ona treća, najveća, bila je jednostavno prevelika, a do prve grane jedva se moglo lotrom, pa mi je za penjanje i uživanje u sočnim plodovima najpogodnija bila ona srednja. Na nju sam često „svraćao“. Popeo bih se, sjeo na neku podeblju granu i malom, metalnom kukom privukao neku od obližnjih grana bogatu plodovima. I uživao…I tako dokle god je bilo trešanja. Još ako je usto pirkao vjetrić i lagano me hladio….Ma milina….U isto vrijeme stric Damir nabrao bi ih u nekoliko kanti za kompot, koji je odlično pripremala baka Zlata, a ponešto svježih trešanja odvojila bi i stavila u kištru, da ima za kolače ukućanima tijekom jeseni i zime. Osim nas, trešnjama su se gostila i jata brljaka, ptica koje se moralo tjerati postavljanjem strašila u krošnje trešanja. To nije dugo trajalo jer dok bi brljci shvatili da nije riječ o živom biću već o strašilu navalili bi na trešnje. Sva sreća da smo se mi prije njih nauživali u slatkim, crvenim plodovima i još uspjeli imati i za kompot i za kolače….


ALIDA ( 23 )
Alida je bila naš pas 70-ih i 80-ih godina. Imala je veliku drvenu kuću ispod grmova ljeske, tik uz ogradu našeg drugog dvorišta. Bila je snažna pa joj se voda i hrana uglavnom davala u betonskim posudama koje nije mogla prekrenuti nakon što bi ih ispraznila. Prema ukućanima je bila draga i umiljata, ali strance nije voljela, uvijek je to naglašavala snažnim lajanjem, pogotovo kada bi netko nepoznat krenuo prema teškoj željeznoj kapiji na ulazu u dvorište. Imala je i puno potomstva, sve odreda njezine minijaturne kopije. Ne sjećam se kada je uginula, a ostala mi je u jako dobrom sjećanju.



LJETNI KUPANCI U LIMENOM KORITU ( 24 )
80-ih godina nije bilo bazena „na napuhavanje“ kao danas. Ustvari, vjerojatno ih je bilo, ali ja nisam bio među sretnicima koji su ga imali. Umjesto njega, za kupanje mi je služilo obično, sivo, limeno korito. U njega je već rano ujutro netko od ukućana ulio vodu, hladnu bunarsku vodu, koja je u koritu, koje se uvijek stavljalo na najsunčanije mjesto u dvorištu, stajala nekoliko sati prije nego bi bila pogodna za kupanje. Uglavnom, nikada ta voda nije bila pretopla, uglavnom mlaka, solidna, taman za jedno možda pola sata „šmuranja“ u njemu. Iako sam bio mali, korito nije bilo dovoljno veliko da se u njemu možete izležavati, u najboljoj varijanti u njemu ste mogli sjediti s ispruženim nogama. Meni kao djetetu to je bilo super. Još ako bi netko od ukućana u korito ulio šampona pa se sve onako zapjenilo, mojoj sreći nije bilo kraja…Na kraju kupanca voda se prolila u dvorište i to je bilo to. Do sljedećeg puta. Možda već sljedećeg dana ako je prognoza bilo „sunčano“…


MARELICA ( 25 )

Marelica uz našu kuću već je bila veliko i formirano stablo 70-ih godina. Na fotografijama dvorišta iz prve polovice 60-ih godina, marelica je bila tek stabalce staro koju godinu. Lako je izračunati da je stara oko pola stoljeća. U tih 50 godina dala je tone i tone ukusnih plodova koje smo mi ukućani rado konzumirali sirove, kao pekmez, kompot te sok. Posljednje troje bila je zasluga moje bake Zlate koja je svake godine napravila i pekmez i kompot i sok. Marelica se nikad nije tretirala nikakvim umjetnim sredstvima, 100% prirodna, kao i, naravno, njezini plodovi. Iako su joj nevremena, osobito snažni ljetni pljuskovi praćeni jakim vjetrom, lomili grane, iako se jedno vrijeme sušila, iako više nije imala prostora za rast pa se raširila po krovu, sve je ona to izdržala i eno je, i dan, danas, je živa i svake godine donosi sočne plodove. Najlakše je bilo do marelica na krovu ( ove na nižim granama već su „nestale“ ) kada bi puhao vjetar, one bi same padale i udarale u limeni krov, što je bio znak da samo treba uzeti lotru i s nje iz žlijeba pokupiti otpale marelice koje su se same dokoturale…Prije nekoliko godina je vrhunski rodila pa je stric Damir iskoristio plodove i od njih ispekao pokoji kotao rakije. Iako ne volim rakiju, ovu sam probao. Imala je vrhunski okus.


LJETNA ZDENAČKA POPODNEVA I VEČERI ( 26 )

U vrela, ljetna poslijepodneva često sam znao prileći koji sat. I ostali ukućani također. Jednostavno vas savlada ona vrućina i dosada. Sunce je u to vrijeme bilo visoko, temperatura je bila na vrhuncu, a beton oko kuće gotovo užaren. Nije bilo šanse za igru u dvorištu u kojem tada nije bilo ni živadi koja se uvijek sklonila negdje u debeli hlad, a i u njemu je disala široko otvorenih kljunova i široko raširenih krila. Tamo negdje oko pet, šest popodne, kada bi sunce oslabilo, sve bi nekako živnulo. Često sam tada išao s bakom Zlatom po koprive za pure u obližnju šikaru, koje bi, čim bi čule zvuk sjeckanja kopriva malom sikiricom, dotrčale jedna za drugom do bake, a neke bi čak u toj (s)trci pomalo i poletjele. Nakon što bi ih nasjeckala, baka bi koprive pomiješala sa šrotom i smjesom. Pure su se „gušile“ jedući taj njima omiljeni „mišung“. U to vrijeme i djed Josip bi ovce malo izveo na pašu, tamo oko hrasta na livadi, taman do dnevnika koji je obavezno pratio. A ja sam često u to doba dana skoknuo do vrta po koji domaći paradajz i papriku, ali i feferonku i uživao u njima uz domaću kajganu, kruh iz krušne peći iz Končanice i domaće kravlje mlijeko koje smo u metalnoj kantici često nosili od obitelji Rizman. Kasnije, poslije dobre večeri, malo bi prošetao dvorištem, možda koji put opalio loptu, a nakon toga se bacio na čitanje alan fordova ili tv program sa stricem Damirom. Nisu bila loša ta ljetna popodneva u Malim Zdencima, štoviše, bila su vrhunska. Jednostavna, a vrhunska. Barem za mene….


SKUPLJANJE ŠLJIVA ZA RAKIJU, ALI I KOMPOT I PEKMEZ ( 27 )

Skupljati šljive nikako nisam volio. „Volio“ je ustvari preblag izraz, bolje rečeno – mrzio sam ih skupljati ispod stabala, pa stavljati u limene ili plastične kante, pa ih prepune mekanih, gnjecavih šljiva, u svakoj ruci po jednu, radi balansa, da mi slučajno jedna ruka ne bude „badava“, odnijeti u drvenu kacu na klocnama, obično pod krov u šupi, jedno 100-tinjak metara dalje od prvih stabala, točnije u prostoriju koja je od stare, jedinicom ciglom zidane šupe, bila odijeljena tankim zidom, također od iste cigle. Još ako nisam imao rukavice pa su mi tanke ručke kanti pod teretom šljiva „zarezale“ dlanove, ufffff….Dodatna muka, također, bila je ako su šljive sa stabala, kojih je bilo bezbroj, barem se tako meni činilo, popadale na tlo bez najlona. Onda ih je bila prava muka skupljati. Super je bilo ako se ispod stabala nekoliko dana prije postavio široki najlon s kojeg bi se šljive lako presipale u kante. Bilo je i toga, koliko se sjećam, ali u najviše slučajeva dominirala je varijanta pokošene trave i skupljanja šljiva sa zemlje, bez najlona. Onaj ostatak šljiva na stablu netko bi od težaka porušio klateći podugačkim prutom po granama, pa bi osim šljiva polomio i pokoju tanju granu i podosta lišća. Sva sreća da se bar u sjenama stabala šljiva moglo malo sakriti od sunca koje je u to doba godine ustvari najjače grijalo. Osim mene, koji sam se tu uglavnom muvao, bilo je još težaka, uglavnom članova obitelji i pokoji prijatelj ili poznanik jer, valjalo je, pokupiti šljive i od njih u dogledno vrijeme ispeći rakiju šljivovicu, dok šljive u kaci prekrivenoj najlonom na kojem su bili „milijuni“ sitnih mušica, fermentiraju. Po mnogima šljivovica je najbolja rakija na svijetu uopće, pogotovo ako je bila skroz prirodna, bez ikakvih umjetnih dodataka. Koji tjedan prije skupljanja za rakiju, dok su šljive bile zrele, onako taman, baka Zlata bi dobar dio iskoristila za kompot od šljiva i pekmez, obožavao sam oboje. Ona ih je odlično radila. Kompot je kuhala u velikoj rangli,a zatim ga lijevala sa šljivama u staklenke s patent zatvaračem s narančastom gumom, jer kada bi guma „povukla“ to je značilo da se kompot ne može pokvariti i da može stajati mjesecima prije degustacije, obično tijekom hladnih zimskih mjeseci. Pekmez se pekao u velikoj rangli također, a baka ga je miješala velikom drvenom kuhačom. Lijevala ga je onako vrelog u staklenke i na kraju zalila s malo rakije da se ne kvari. Na staklenke je stavljala celofan koji bi pričvrstila gumicom, a na celofan još je stavljala i limeni poklopac. Pekmez je obično završavao u krupnim buhtlama, na palačinkama, a često smo ga jeli i na kruhu ili onako bez ičega, samo žlicom. Šljivovica je uglavnom bila za goste, kada se ide nekome u goste ili kad nekom ustreba koja litra za nekakvu proslavu…


OVCE, JANJCI I OVNOVI ( 28 )

Moji su, koliko mi god seže sjećanje, držali ovce. Jedno kratko vrijeme društvo si im pravili i magarci i pokoja krava, ali to je bilo davno. A ovce su i danas prisutne u našem dvorištu u Malim Zdencima. Osim pokoje kune koja se zaradi prodajom janjaca, njihovim mesom se često nadopunjavao jelovnik, osobito mladom janjetinom na ražnju, a ponekad i osušenom, dimljenom. Meni su oba načina prihvatljiva, ali prvi ne prečesto. Možda koji put godišnje. Dok su u toplijem dijelu godine ovce uglavnom vani i pasu po obližnjim livadama, zimi su uglavnom u zatvorenom i jedu sijeno i zrnatu hranu. Najveće je veselje kad na svijet donose potomstvo, nekad potpuno lako i samostalno, a ponekad i uz pomoć ukućana koji su često znali probdjeti cijelu noć u štali pomažući ovci da na svijet donese mlade. Veselje je još bilo veće ako je ovca ojanjila dvojčeke, a meni kao djetetu još je bilo draže ako su bili različite boje – jedno crno, jedno bijelo ili kombinacija ove dvije boje – šareni. Pa kad onako stado izađe na livadu, a u njemu nekoliko desetaka razigranih mališana, od kojih su neki stari jedva pola dana ili dan. Milina prizor. Uz ovce, u stadu je uvijek bilo i nekoliko ovnova kojih se trebalo paziti, osobito u vrijeme parenja, tad su posebno bili agresivni i bili su skloni napasti i udariti bilo koga tko bi im se ispriječio na putu. Nisu se bojali ni biča, ni kolca, batine, ničega. Zato ih je uvijek bilo dobro imati na pogledu. Istina, neki su bili sasvim ok, ali opreza nikad dosta. Osobito se sjećam jednog agresivnog, bio je vrlo krupan, težak kao dvije uhranjenije ovce, sa spiralnim rogovima koje je svako malo brusio na metalnu ogradu štaglja.


MIKROSKOP ( 29 )

Sjećam sam da sam i taj petak s nestrpljenjem čekao da stric Damir dođe iz Zagreba na vikend u Male Zdence. Bilo je to otprilike 1986. godine. Iako me uvijek po dolasku kući iznenadio nekim poklonom, ovaj put me posebno obradovao. Naime, nakon što je stigao i raspremio se, pružio mi je veliku kutiju, onako solidno tešku. Odmah sam je otvorio, a u njoj je bio novi mikroskop, crvene boje, s predmetnim stakalcima, kapaljkom i još nekim dodacima. Idućih mjeseci taj mikroskop mi je bio glavna „igračka“, iako to ustvari nije bio. Kapaljkom bih uzimao vodu iz obližnjih lokvi pa onako jednu kap pustio na predmetno stakalce pa proučavao život u njoj. Uvijek su bile te kapljice prepune života odnosno raznih životinjica koje golim okom nisu bile vidljive, a pod mikroskopom su se jako lijepo vidjele, osobito kada se prizor izoštrio. Mikroskop je radio na baterijske uloške pa ga je svako malo trebalo „puniti“. Nakon što mi više nije bio zanimljiv, odložio sam ga u stričevoj sobi, a kasnije ponio i sebi u Garešnicu gdje je stajao godinama. Prije nekog vremena stric me zamolio da mu ga posudim pa sam ga donio natrag u Zdence. Ne znam što je on s njim proučavao, ali mikroskop je i nakon gotovo 30 godina na životu.