Povijest Velikih i Malih Zdenaca

Knjiga "Povijest Velikih i Malih Zdenaca s razvojem mljekarstva"
-tiskana u 1000 primjeraka, listopada 2012. godine
-ovdje imate digitalnu verziju, bez slika
-tko nije imao mogućnost nabaviti knjigu, ovdje ima kompletan materijal za čitanje i istraživanje

Urednici:
Alivojvodić Stevo
Mađeruh Ankica
Mađeruh Zlatko
Roček Alenka
Verić Mirko

Lektor:Adela Jelinek Bišćan

Suradnici: Trbojević Stevo
Alivojvodić Davor

Fotografije:Ahac Ivica
Palijan Michael


VELIKI I MALI ZDENCI



U svom djelu „Limes u Donjoj Panoniji“ Jože Klemenc tvrdi da je dolinom Drave već u pretpovijesno doba prolazio put, te da se u ovim krajevima odvijala i primitivna razmjena dobara. Sastavni dio razmjerno visoke europske kulturne zone bila su i područja Bilogore, Kalnika i Moslavine.
Neki nalazi iz neolita – mlađe kameno doba sa nešto šireg našeg područja govore tome u prilog. U uništenoj zbirci poznatog bjelovarskog kolekcionara Ivana Berešića nalazili su se i predmeti pronađeni u Oborovoj šumi kod Grubišnog Polja i u Velikoj Barni. U Oborovoj šumi pronađen je jedan oveći bočni fragment posude, tankih i posve crnih dobro uglačanih stjenki. Na poljima kod Velike Barne 1937.godine izorano je mnoštvo keramike, slične onoj iz Oborove šume. Valja napomenuti da se prema istraživanjima ustanovilo da je u Bilogori neolitski čovjek živio u zemunicama – ovalnim jamama dubokim oko 150 do 200 cm, promjera 150 do 250 cm, a u pojedinim slučajevima i do 350 cm. U tim zemunicama pronađeni su predmeti za svakidašnju upotrebu: raznovrsne posude, kremeni nožići, kamene sjekirice, motičice manji i veći utezi za tkalački stan i td.
Neolit – mlađe kameno doba i mezolit – srednje kameno doba donijelo je u ove krajeve velike promjene. To se u prvom redu odnosi na činjenicu da su naši prethodnici definitivno postali zemljoradnici stočari.
U našim krajevima to jest sjeverozapadnoj Hrvatskoj početak bakrenog doba datira oko 2.000 godina prije naše ere, a brončanog oko 400 godina kasnije. U to se vrijeme počinju graditi prvi tvrdi gradovi, pojavljuju se konji i kola, a ljudi žive u sojenicama i kolibama. Uz ratare i stočare kao stalež postoje i ratnici, a jednima i drugima priključuju se i obrtnici: vješte ruke obrađuju ne samo zemlju i kamen nego bakar i broncu. Tada više nisu izrađivali samo oruđe za rad nego i nakit. U brončano doba oko 1.500 godina prije nove ere, zdenačko područje nalazi se na krajnjim zapadnim granicama tzv. Vatinske kulture karakteristične po keramici brončanog doba. Oko 1.200 godina prije nove ere ovo se područje nalazi na sjevernim granicama druge tzv. Tumula kulture, koja je dobila naziv što su se u to vrijeme za mrtvace gradili veći i manji humci – gomile od zemlje ili nasuta kamena, pod kojim se nalazio jedan ili više grobova. Takovi humci postoje i na današnjem zdenačkom području. Iz brončanog doba sačuvani su na širem zdenačkom području ostaci prvih ratnih utvrda.
Za brončano doba vezano je i prvo poznato ime naroda koji se nastanio na kraju oko današnjih Zdenaca. Bili su to Iliri. Na potezu od Varaždina do Daruvara živjelo je Ilirsko – keltsko pleme Iasi. Konfiguracija terena sa sigurnošću moglo bi se reći vodila je ove narode preko zdenačkog područja gdje ih je možda zadržala rijeka Ilova. Podjarmivši mnoga ilirska plemena i pomiješavši se s njima, Kelti su ovdje stvorili novu kulturu pa i novu etničku situaciju. Željezno doba,posljednje razdoblje pretpovijesti,počinje tisuću godina prije naše ere i traje sve do početka novog doba. Može se pretpostaviti da je za ovo područje iz tog vremena najvažnija pojava pluga.
Kad su Rimljani 53.godine prije naše ere osvojili Sisak, započeli su osvajati zemlje u savsko-dravskom području. Naišli su na otpor starosjedilačkih ilirsko-keltskih plemena koja su pokorili oko 27.godine prije naše ere. Potom su ove zemlje pripojene pokrajini Iliriji. Međutim, daljnjih 35 godina ovdje nije bilo mira. Tek kad su Rimljani u 9.godini naše ere ugušili pobunu Batona ovo je područje pripalo Rimu. Godinu dana kasnije Ilirija je podijeljena na Panoniju i Dalmaciju , područje današnjih Zdenaca pripada Panoniji, koja će kasnije doživjeti nove administrativne podjele.

Već u I stoljeću naše ere Rimljani na osvojenom području provode mjere za rast gospodarstva. Podizali su naselja i gradili ceste. Ceste su u prvo vrijeme služile za prebacivanje vojnih jedinica u podunavske krajeve, kamo su nadirale rimske snage, ali kasnije, kad se mreža tih cesta proširila one omogućuju brži razvoj trgovine. Iako su većinu cesta gradili vojnici, nikada nisu bile samo vojne, već prije svega gospodarske i trgovačke. Između Save i Drave bile su izgrađene dvije veoma važne antičke ceste. Jedna se protezala dolinom Drave i spajala je Ptuj s Osijekom, a druga Sisak s Osijekom. Kasnije je između ovih cesta izgrađeno više sporednih cesta. Jedna od takvih sporednih cesta vodila je od Virovitice preko Rašenice i Velikih Zdenaca u Banovu Jarugu, a odatle u Sisak. Drugi krak ceste odvajao se poslije šume prema Velikom brdu te prolazeći možda upravo ispod današnje ceste prema Grubišnom Polju, odnosno preko Malih Zdenaca i Orlovca prema Virovitici. Vrijedno je napomenuti da su i na Velikom brdu pronađene rimske iskopine a mnoge rimske opeke nađene na Velikom brdu ugrađene su u zidove starijih kuća u Velikim Zdencima. Pretpostavlja se da je ta cesta prolazila pored predjela Zidine u Malim Zdencima gdje se nalazi mnoštvo srednjovjekovne keramike. Tu su pronađeni i venecijanski zlatnici koji potječu iz 17. stoljeća. Na tom bi mjestu valjalo tražiti i grad „Zdenceh superior“. Kako od vremena Rimljana pa do 13. odnosno 14. stoljeća nitko nije gradio ceste od šljunka ili kamena, očito je da se radi jedino i isključivo o Rimskim cestama. U popisu međa posjeda Zdenci – Zdenceh ili Izdench izričito se spominje cesta koja vodi na područje Zdenaca, odnosno Ilove. To je ona cesta koja se preko Zdenaca kretala prema Hercegovcu gdje je na Velikom i Malom sipu 1965.godine otkriveno Rimsko naselje. Budući da se spomenuti nasip prostire pravocrtno kroz 70 metara, na okolnom tlu vide se tragovi i ostalih triju naselja koji s ovim čine četverokut karakterističan za rimske utvrde. Vjerojatno je ovdje bila stražarnica koja je čuvala odvojak ceste prema Daruvaru i most na rijeci Ilovi. Rimska vlast u našim krajevima bila je dobro organizirana. Car Trajan podijelio je između 105. i 107. godine Panoniju na Gornju i Donju. Kod slijedeće administrativne podjele,koju 297. godine provodi Dioklecijan,Gornja Panonija je podijeljena na Savsku Panoniju i Prvu Panoniju. Područje Zdenaca spada pod Savsku Panoniju sa središtem u Sisku. Kod diobe Rimskog carstva za vrijeme cara Teodozija,oko 387 godine na zapadno i istočno, Savska Panonija a time i područje Zdenaca spadaju pod Zapadno Rimsko Carstvo gdje ostaju sve do njegove propasti 476.godine. Za vrijeme Rimskog Carstva sjeverozapadna Hrvatska doživljava nagli gospodarski preobražaj. S rimskim napretkom dolazi i kršćanska vjera. Rimska stražarnica iz II stoljeća nepobitno dokazuje da su Zdenci zbog svog zemljopisnog položaja jako rano postali važno križanje putova, a vjerojatno i naselja.Dolazak Gota i Huna krajem trećeg i početkom četvrtog stoljeća navijestio je propast Zapadnog Rimskog Carstva, a Atila,vođa Huna,likvidirao je u ovim krajevima u drugoj polovini petog stoljeća rimsku vlast. Međutim vlast Barbara u Panoniji nije bila čvrsta pa su se kao vlastodršci smjenjivali Huni i Bizantinci. Između 536. i 576. godine ovi su krajevi osjetili i nalete Langobarda I Gepida. Godine 576. područje Zdenaca našlo se pod vlašću Avara.Hrvati su se iz svoje pradomovine ,zajedno s vojnim prodiranjem i napredovanjem Avara u drugoj polovici 6. i prvoj polovici 7. stoljeća,selili na jug. Iako su Hrvati bili brojniji Avari su vojnički jači te su stoga i stvarni gospodari na osvojenom području,pa tako i u ovom dijelu današnje sjeverozapadne Hrvatske kamo su Hrvati došli između 570. i 610. godine. Tek kada je 626. godine bizantski car Heraklije pozvao u pomoć Hrvate da se zajedno s Bizantom dignu na Avare,Hrvati postaju slobodan narod koji u 6. i 7. stoljeću na ovim prostorima živi bez gospodara.Oko 750. godine Hrvati tu podižu svoja stalna naselja i relativno se brzo stapaju sa starosjediocima a najvjerojatnije u drugoj polovini 7. stoljeća,kada u ovim krajevima završava doseljavanje stanovništva,prihvaćaju i kršćanstvo.
Zdenci poslije 799. godine postaju sastavni dio velikog i moćnog Franačkog carstva.
Hrvati su ovdje živjeli kao i u staroj domovini. Osnovna društvena jedinica bila je porodica. Više porodica činilo je zadrugu,a više zadruga istog porijekla bilo je rod ili bratstvo. Više rodova činilo je pleme.Područje koje je zauzimalo pleme zvalo se župa,a više župa činilo je županiju.
Međutim situacija se relativno brzo mijenja pa tako područje na kom se nalaze današnji Zdenci pripada u Hrvatsku,odnosno nakon krunjenja Tomislava za kralja,u Kraljevinu Hrvatsku,a nešto kasnije tj. oko 1069. godine,za vladavine Petra Krešimira 4. u jedinstveno Kraljevstvo Dalmaciju i Hrvatsku.
Poslije 1091.godine mađarski kralj Ladislav prodro je u Slavoniju a njegov nasljednik Koloman već je 1107. godine stvarni i zakoniti vladar u Hrvatskoj i Dalmaciji. Mađarski kraljevi uvode feudalnu vladavinu prema kojoj vladar ili neki drugi moćnik može pokloniti zemljište plemstvu ili crkvi uz određene obveze prema darivatelju.
Dolazak mađarskih vladara ne donosi ovim krajevima trajan mir.Mnoge vojske i horde prolaze ovim krajevima a 1241. i 1242. godine ovim dijelom današnje Hrvatske,dakle i zdenačkim područjem,harače Mongoli (Tatari).
Nakon odlaska Mongola počinje pisana povijest mnogih gradova i utvrda pa tako i Zdenaca.Zdenci postaju zemljopisni pojam koji se spominje u raznim kraljevskim,plemićkim i crkvenim dokumentima i poveljama.
Sam castrum-grad Zdenci,potječe iz 13.tog stoljeća a podignut je na umjetnom humku,okružen sa tri reda koncentričnih nasipa kružnog oblika. Prostor između nasipa bio je ispunjen vodom,koja je kanalom pristizala iz rijeke Ilove. Takav način gradnje tipičan je za starohrvatske i staroslavenske župe i plemićke gradove.
Humak na kojem je podignut grad Zdenci danas je dug oko 50 metara.U središtu je vjerojatno stajala glavna kula,a oko nje stambene zgrade zagospodare,skladišta hrane i sl. Sve je to bilo opasano bedemom,ali se danas ne može pouzdano utvrditi da li je bedem bio kružni ili pravokutni. Nasipi su bili udaljeni jedan od drugog oko 10 metara a visoki vjerojatno 2 do 3 metra.
Na sjeverozapadu nalazilo se podgrađe (suburbiom) u kojem su se nalazili stanovi dvorjana i slično. I to je naselje također bilo okruženo jarkom i nasipom kojeg se tragovi još i danas vide.
S obzirom na način gradnje i korišteni materijal zaključuje se da je grad zidan od opeke,kamena a djelomično i od drveta.
1975. godine je na površini grada nađeno mnogo fragmenata posuđa koje datira iz kraja 15. i sredine 16. stoljeća. Nešto ranije tu je pronađena velika zaliha topovskih kugli od kamena i izvjestan broj turskih zlatnika.
Nažalost ovaj izvanredno vrijedan objekt,jedan od temeljnih u ovom dijelu Hrvatske,gotovo je u potpunosti uništen.
Prvi pisani dokumenti o Zdencima s njihovim imenom potječu iz 13.stoljeća. Srednjovjekovni dokumenti govore o prvim zapisima o Gornjim i Donjim Zdencima. Ta dva mjesta bila su blizu jedno drugome, te se može smatrati da su Veliki Zdenci bivši Zdencz Inferior, a Mali Zdenci Zdencz Superior. Najstarije vijesti o tom kraju potječu iz 1237 godine kada se tu nalazio posjed plemena Mogor, na koji podsjeća i naziv potoka Mogrovac koji je utjecao u Ilovu. 1.245 godine kralj Bela poklanja posjed Zdence svom palatinu Moysu . Podatak o Zdencima koji se do sada smatra najstarijim zapisao je dr. Csanky 1893.godine. Posjede na području Zdenaca posjedovao je u 15. stoljeću Šimun, sin Ivana. Godine 1430. između Šimuna i Stjepana sina Belyja iz Vinkovaca vodila se parnica zbog nekih posjeda. Oglasi o parnici objavljeni su u Zdencima. Po odluci bana Hermana Celjskog ova parnica završila je na državnom sudu u Budimu. Iz dokumenata u Mađarskom državnom arhivu, HAZ-u u Zagrebu spominje se ime Zdenci u nekoliko varijanti. U Donjim Zdencima postojala je već 1319. godine crkva Svih svetih i Blažene djevice Marije, što se vidi iz kupoprodajne isprave izdane po čazmanskom kaptolu 15.travnja 1319.godine prema kojoj je Kemen sin Petra prodao svoju zemlju zvanu Kopinić Knezu Nikoli sinu Isovu za 15 maraka.
Kad je Ivan – gorički arhiđakon 1334.godine izvršio popis župa zagrebačke biskupije, što je ujedno najstariji i jedini sredovječni popis ove najveće hrvatske dijeceze o zdenačkom području zapisano je veoma mnogo. Tri odnosno čak četiri župe nalazile su se na današnjem zdenačkom području. Župe su upisane ovako:
„Pripreme ecclesia beate virginis de Zdench inferiori“ – najvjerojatnije jugozapadni dio današnjih Zdenaca. Ova župa spominje se još 1319. i 1378.godine.
„Item eccelsia beate virginis de Zdench superiori“ vjerojatno sjeveroistočni dio današnjih Zdenaca. Ova župa spominje se još 1378. i 1481. upisana je i 1501.godine sa župnicima Stjepanom u jednoj i Blažom u drugoj župi.
„Item ecclesia sancti Nicolai similitar“ – i ova župa je negdje bilzu Zdenaca, ali se ne zna kom je mjestu bila.
„ Item ecclesia sanctiGeorgi de Ilova“ – spominje se kao župa 1337.,1399., 1424. i 1464.godine, a ležala je negdje uz gornju Ilovu.



ZASJEDNJE SABORA U VEL.ZDENCIMA


Poslije poraza vojske kralja Sigismunda kod Nikopolja 1396.godine Turci prvi put provaljuju u savsko-dravsko područje. Njihove čete ponovo se pojavljuju na hrvatskom tlu 1415.godine, 1435. ozakonjen je kraljev prijedlog o stvaranju granice prema Turskoj. 1468.godine Turci ponovo udaraju na Slavoniju. Početkom ljeta 1477. godine hrvatski i slavonski staleži zatražili su od kralja Matije Korvina da poduzme sve što je u njegovoj moći da se tim provalama stane na kraj. Kralj je plemstvu Slavonije uputio 18.listopada 1477.godine poslanicu kojom je odredio što se sve ima poduzeti za obranu od Turaka. Ban je na temelju kraljevskih isprava i poslanice sazvao Sabor u Zdencima na dan svetih Fabijana i Sebastijana (20.siječnja) 1478.godine. Sabor se u Zdencima i sastao.

Zaključci Sabora održanog u Zdencima:

1. Ima se obaviti popis posjeda, crkvenih dostojanstvenika, velikaša i ostalih ljudi koji drže posjede, bili oni kojeg mu drago staleža ili zvanja. Tko posjeduje 25 kmetova ima postaviti jednog pješaka i jednog konjanika. Konjanik ima biti opremljen štitom, kopljem, tobolcem, lukom te dugim ili kratkim mačem. Pješak ima nositi štiti, tobolac, luk, dug ili kratki mač ili kratku sulicu. Konjanik mora imati vlastitu opremu prikladnu za ratnu službu. Onaj tko ima manje od 35 kmetova mora dati još jednoga konjanika i pješaka.
2. Čim se proglasi rat ima svaki velikaš i plemić poći osobno u boj, čime se oslobađa dužnosti postaviti jednog konjanika. Crkveni dostojanstvenici i duhovnici izuzeti su od osobnog polaska na vojnu jer su od toga oslobođeni. Na vojnu nijesu dužni polaziti starci, dječaci, sirote i slabići i oni koji su se vezali zavjetom da se neće u dvoboju boriti. Dok taj zavjet traje nijesu dužni poći u boj, ali imaju prema popisu poslati svoje ljude.
3. Bude li u vrijeme proglašenja rata plemić ili velikaš odsutan iz Kraljevine Slavonije, ili izvan ove poslovima zaposlen to imade na mjesto sebe postaviti jednog vrsnog i plemenitog vojnika.
4. Vojna se imade voditi samo do Save, a ne dalje kako je to običaj kod vojevanja na Turke.
5. Vojska se ne smije dići uslijed dvojbe ili na opću glasinu, već samo onda kad bude ban Ladislav po svojim pouzdanicima sve u kraljevstvu obavijestio.
6. Čim plemićki suci objave proglas po trgovima i selima ima se svatko javiti svom vođi županije inače trpi kaznu.
7. Plemići jednoselci imadu osobno vojevati.
8. Čim se obavi popis posjeda ne smije se ni jedan kmet do svršetka jedne godine drugamo odvesti pod kaznom od 3 marke. Tko kmeta kuda odvede (preseli) ima ga na poziv plemićkog suca natrag dovesti, a ban i plemićki suci imadu zaposjesti to selo i tako dugo držati u svojoj vlasti dok onaj koji je kmeta odveo ne zadobije milost kraljevu.
9. Plemićki suci imadu nastojati da u onom slučaju kad bi usred poziva na vojnu selišta ostala bez muškaraca, jer su oci djecu, a muževi žene ostavili, pa ako bi ovakvi pozvanici kmetovi protiv toga prigovorili, a mogao bi se stoga oslabiti bojni duh vojnika imadu ovakvi kmetovi dobiti shodnu polakšicu, što se prije mora ustanoviti očevidom onih koju su bili izaslani na popis posjeda.
10. Crkveni dostojanstvenici, velikaši i plemići koji drže gradove ili tvrđave mogu u ove postaviti jednog odličnog plemića kako je to obićajno.
11. Kanonici te ostali crkveni ljudi (duhovnici) i prebendari koji posjeduju posjede smanje od 25 kmetova imadu postaviti jednog pješaka, ako imadu manje od 35 kmetova imadu sa svojim susjedima popuniti broj kmetova do 35 koji je dovoljan da se postavi jedan konjanik i jedan pješak.
12. Plemići koji nemaju 25 kmetova a imadu ih najmanje 15 imadu poći na vojnu osobno i s konjima, koji pak imadu manje od 15 kmetova slobodno su od podržavanja pješaka i konjanika no imadu osobno poći na vojnu.
13. Kralj neka bi pismeno naložio banu Đuri grofu zagorskomu za križevačku i zagrebačku, a Nikoli Banffyju za virovitičku županiju da sve stanovnike svoje županije prisile na ovo vršenje odredbe pogledom na ovu vojnu. Koji bi se pako toj odredbi protivio izuzevši one koji su s rečenih razloga oslobođeni od vojne da njihove posjede zauzme (zaplijeni) i tako dugo drži dok im kralj ne oprosti. Kad to ne bi Đuro Zagorski i Nikola Banffy mogli učiniti tad ima ban takve otporne plemiće prisiliti ustanovljenim kaznama.
14. Pošto je kralj svojim nalogom odredio da sebi hrvatsko plemstvo na tom svom Saboru odabere kapetana koji će biti o boku banu Ladislavu i jer taj kapetan nije mogao preuzeti imanje u svrhu plaće i raspoložbe, a plemići na Saboru nijesu imali otkuda da mu dadu doličnu plaću i raspoložbu, odlučeno je neka bi kralj tu čast kapetana podijelio banu Ladislavu Egervarskomu.
15. Sve parnice koje su urečene na naredni oktovalni rok, kao i sve kratke parnice koli svjetovne toli crkvene odgađaju se na oktave svetoga Jurja.
16. Ako bi za vrijeme vojne kralj pozvao kojega velikaša ili plemića k sebi u vojnu službu dužan je ovaj prema popisu poslati u boj svoje ljude dostojno opremljene. Isto vrijedi i za one koji su zapriječeni poći na vojnu jer imadu kraljevske pozive.

Dogovori su bili jasni i čvrsti. Tko donesene zaključke u Zdencima ne bi poštivao ostao bi bez svog posjeda. Obrana zemlje od neprijateljske najezde bila je u prvom planu i iznad svega.

Okolnost da je Hrvatski Sabor 20.siječnja 1478.godine donio do sada prve poznate zaključke o obrani od Turaka neizbrisivo je uvrstila Zdence u Hrvatsku povijest.





Prije dolaska Turaka, ovaj kraj je bio gusto naseljen hrvatskim stanovništvom. Pred turskom najezdom hrvatsko stanovništvo se povlačilo u krajeve sjevernije od Drave, a oni koji su ostali izginuli su i odvedeni u ropstvo, gdje su vjerojatno primili Islam. Turci su 1552.godine zauzeli Viroviticu i Čazmu i potpuno osvojili područje uz rijeku Ilovu te ga držali do 1687.godine. Prvo su se počeli naseljavati Turci, jer je skoro sve sasvim opustjelo. Na desnoj strani Ilove bio je grad Zdenci s Turskom posadom.Tu nastaju nova naselja, između novih i starih naselja prostire se ničija zemlja, gdje se neprestano odvijaju sukobi Turaka i Krajišnika s područja Vojne krajine.

Dolazak Turaka i njihov boravak u ovim krajevima utjecao je na vjerske organizacije. Gotovo se zatrlo kršćanstvo, a posebice katolička vjera. U gradovima i trgovištima, a ponešto i po selima sve crvke pretvorene su u džamije. Tako dvije katoličke crkve u Zdencima i dvije u okolici Zdenaca nije ostala niti jedna. Ista sudbina zadesila je i ostale crkve.
Na području ničije zemlje austrijske vlasti dovode mnogobrojne srpske porodice, koje bježe ispred turske vlasti, naročito oko 1690.godine poslije sloma Turaka u Slavoniji.Poslije potjerivanja turaka muslimansko stanovništvo se s njima povlači u Bosnu, a dolazi do intenzivnog doseljavanja Srba. Grade se i crkve od kojih pravoslavna kapela Rođenja Bogorodice u Malim Zdencima spada u red rijetko očuvanih primjera narodnog graditeljstva bilogorskog područja. Ova je kapelica nastala u 18.stoljeću.
S jedne i druge strane granice podižu se utvrde s vojnim posadama Bečki carski dvor ugrožen stalnim prijetnjama Turaka osniva 1548.godine Vojnu krajinu gdje se živjelo po krutom vojničkom režimu. Granicu prema Turskoj osim vojnih posada bili su dužni braniti i ostali stanovnici, koji su bježali ispred Turske vojske. To je mahom srpsko stanovništvo koje se sklanjalo od Turaka. Godine 1630. za vjernost Caru i službu na granici dobivaju povlastice i izuzeće od civilne vlasti.
Zbog sigurnosti i lakšeg održavanja reda u Vojnoj krajini Carica Marija Terezija 1746.godine osniva dvije regimente (pukovnije) i to križevačku i đurđevačku. Osnivanje ovih regimenti od presudnog je značaja za daljnje razdvajanje Velikih i Malih Zdenaca. Veliki Zdenci spadaju pod križevačku regimentu i satniju koja se nalazi u Hercegovcu, dok Mali Zdenci pripadaju đurđevačkoj regimenti čija se prva satnija nalazi u Grubišnom Polju. Pripadnost dvjema regimentAma za Male i Velike Zdence značit će u budućnosti pripadnost raznim općinama i kotarevima, katoličkim župama i poštama. Tako u to vrijeme Veliki Zdenci spadaju pod poštu Bjelovar, a Mali pod poštu Veliki Grđevac. Teritorij tadašnje Varaždinske krajine spadala su i područja križevačke i đurđevačke kumpanije, dakle i Zdenci ujedinjeno je kraljevim manifestom sa građanskom Hrvatskom pod imenom Bjelovarske županije. Cijela županija podijeljena je na 8 kotareva. Veliki Zdenci spadaju pod kotar Garešnicu, a Mali Zdenci pod Grubišno Polje. Reorganizacijom političke uprave 1875.godine Bjelovarska županija podijeljena je na dvije podžupanije i to sjedištem u Bjelovaru i Križu. Veliki Zdenci pripadaju Križu, a Mali Zdenci Bjelovaru. Sud za Velike Zdence nalazio se u Garešnici, a za Male Zdence u Grubišnom Polju, dok se Kraljevsko javno bilježništvo za kotareve Garešnicu, Grubišno Polje i Kutinu nalazilo u Garešnici.

Na ovo područje Česi su došli još 1826.godine, odnosno tada je doselilo 17 porodica s 89 duša, a doseljavanje je nastavljeno do osamdesetih godina.
Broj Čeha se kasnije smanjio zbog iseljavanja u SAD i u ČSR, ali i zbog odlaska u veće centre.
Veliki Zdenci se nalaze na području općine Grubišno Polje; na srednjoj nadmorskoj visini
132 m, najviša kota je 149 m, a najniža 122 m.
Imaju umjereno kontinentalnu klimu, sa srednjom ljetnom temperaturom između 21 i 22˚C,
dok je prosječna zimska temperatura između 0-2˚C.
Prosječni period u kojem nema mrazeva iznosi oko 200 dana godišnje , a godišnje padne 800
do 1000 mm oborina s odnosom ljetnih i zimskih 50:50%.
Raspored oborina je za poljoprivredu veoma povoljan, jer omogućava tokom cijele godine optimalan razvoj vegetacije.
Zato je to područje vrlo pogodno za razvoj poljoprivredne proizvodnje, pa nije čudo što poljoprivreda i šumarstvo odnosno prehrambena industrija najjača grana gospodarstva i što se stanovništvo bavi ratarstvom i stočarstvom..Tome su svakako pomogle saobraćajnice koje su omogućile transport mlijeka iz većih udaljenosti i uopće poljoprivrednih proizvoda.
Modernizacija ceste počela je još 1966.godine na području općine Grubišno Polje, što je omogućilo da se u sva sela proširi otkup mlijeka.
Na cijelom otkupnom području „Zdenke“ individualni poljoprivrednici posjeduju oko 85% poljoprivrednih površina , a stočarstvo je skoro u cijelosti u njihovom vlasništvu.



STANOVNIŠTVO


VELIKI ZDENCI
Godina 1732. 1755. 1764. 1779. 1809. 1839. 1869. 1899.
Domova 155 80 71 72 63 52 51 59
Stanovnika - - - - 648 526 512 347



MALI ZDENCI
Godina 1732. 1755. 1764. 1779. 1809. 1839. 1869. 1899.
Domova - 40 24 30 24 33 33 37
Stanovnika - - - - 208 264 301 221


Godina Mali Zdenci Veliki Zdenci

1857. 387 784
1869. 446 905
1880. 466 1121
1890. 777 1363
1900. 746 1498
1910. 677 1516

Veliki Zdenci obuhvaćaju površinu od 4228 jutara, Mali Zdenci 2097 jutara.
Stanovništvo u Zdencima bavilo se poljoprivredom i stočarstvom, osim jednog malog dijela koji se bavio obrtom i trgovinom.Poljoprivreda i stočarstvo su bili poteškoćom jer nisu imali kome prodati svoje proizvode.
Usprkos poteškoćama, stočarstvo se razvija što je vidljivo iz „Oglasnika sajmova „ od 9.kolovoza 1913.godine. Broj kuća, stanje po spolu i vjeroispovijesti stanovništva bilo je slijedeće:
Mali Zdenci 1880. 1890. 1900. 1910.
Žene 222 214 363 324
Muškarci 244 202 392 363
Rimokatolici 220 281 521 502
Pravoslavni 237 126 196 173
Židovi - 3 - -
Evangelisti i reformirani 9 6 28 2
Zgrade za stanovanje 64 67 130 ?

Veliki Zdenci 1880. 1890. 1900. 1910.
Žene 559 668 752 760
Muškarci 562 695 746 756
Rimokatolici 666 695 1.082 1.064
Pravoslavni 446 358 370 420
Židovi 9 21 10 12
Evangelisti i reformirani - 20 30 20
Ostali - - 6 -
Zgrade za stanovanje 171 220 250 251

Svaki slijedeći popis stanovništva donosio je nešto novo, odnosno proširivao se podacima. Tako su 1900. i 1910. godini stanovnici popisani i po materinjem jeziku. Stanje je slijedeće:

1900.g. Mali Zdenci Veliki Zdenci
Hrvatski ili srpski jezik 351 758
Slovenski jezik 6 -
Češki jezik 287 713
Slovački jezik - 13
Mađarski jezik 96 9
Njemački jezik 5 5



1910.g Mali zdenci Veliki Zdenci

Hrvatski ili srpski jezik 149 837
Slovenski jezik 40 5
Češki jezik 178 635
Slovački jezik - 17
Mađarski jezik 75 14
Njemački jezik - 7
Ostali - 1

Popisivači u 1900.godini osigurali su jedan podatak posebno interesantan za strukturu stanovništva u Zdencima. Oni su popisali sve stanovništvo po njihovom rodnom kraju, iskazujući Austriju i Češku zajedno. S obzirom da je prednja tabela pokazala stanovnike po materinjem jeziku, u popisu iskazanom pod Austrija, svakako su unijeti Česi i Slovaci. Evo tog stanja:
1900.godina Mali Zdenci Veliki Zdenci
Hrvatska i Slovenija 841 1.102
Mađarska 138 20
Austrija (Češka) 238 373
Bosna i Hercegovina 3 1
Ostali 1 2




Popis iz 1910.godine govori o strukturi stanovništva po godinama života i to posebno za žene, a posebno za muškarce. Stanje je slijedeće:

Žene Mali Zdenci Veliki Zdenci

Ispod 6 godina 49 101
6 do 11 godina 37 117
12 do 14 godina 34 66
15 do 24 godina 62 136
25 do 59 godina 120 288
Preko 60 godina 22 52

Muškarci

Ispod 6 godina 55 110
6 do 11 godina 56 106
12 do 14 godina 28 49
15 do 24 godine 69 139
25 do 59 godina 121 282
Preko 60 godina 24

Statistika nam pokazuje da je tadašnje zdenačko stanovništvo bilo relativno jako mlado. Odnos mladih prema starima veoma je povoljan.
Danas je situacija u Vel.i Malim Zdencima u etničkom pogledu dosta izmijenjena. Prirodni se priraštaj smanjio u zabrinjavajućim okvirima. Nakon II svjetskog rata vrši se novo doseljavanje, koje će ponovo izmijeniti izgled naselja. Migracija stanovništva, koja se već četvrti puta u posljednja tri stoljeća vrši na tom području, stvorit će sasvim novu situaciju u pogledu socijalne i nacionalne strukture stanovništva Velikih i Malih Zdenaca.
Ono što je za vrijeme Rimljana i prije dolaska Turaka u Zdencima izgrađeno kroz vjekove je uništeno. Ukidanjem Vojne krajine izgradnja javnih objekata postala je intenzivnija. Županija u Bjelovaru činila je ogromne napore da se ovaj kraj podigne iz zaostalosti. Za banovanja bana Khuena Hedervarija izgrađena je cesta Bjelovar Daruvar koje je izgradnja započela 1877.godine, a posebno je bila važna od Grđevca do Zdenaca. Cesta kroz Zdence od 4 km dovršena je 1894.godine. 22.veljače 1896.godine počela je gradnja kamene ceste Zdenci Garešnica, a dovršena je 19oo.godine. Zdenci su dobili 1885.željezničku stanicu. Poštanske veze imaju od 1.svibnja 1873.godine kada je otvoren poštanski ured. 13.rujna 1903.godine otvara se brzojavni ured, 1926.godine postavljen je telefon.


NASELJAVANJE

Prema prvom popisu stanovnika 1789.godine rimokatoličke vjeroispovijesti nabrojeno je u Velikim Zdencima 20 katoličkih kuća sa 217 duša. Početkom 18.stoljeća, a vjerojatno i nešto prije pojavile su se u Velikim Zdencima i prve Hrvatske porodice. Podaci iz 1803.godine ne kazuju kad se tih dvadesetak katoličkih porodica doselilo u Velike Zdence, ne znamo ni koje su to porodice. Tek iz podataka za 1831.godinu popis nam kazuje koje su tu porodice i njihovi kućni brojevi.
Evo popisa starješina tih porodica (zadruga):
Matko Pavlečić,kbr. 1
Tomo Lulić,kbr.2
Antun Marković,kbr. 4
Imbro Kolar,kbr. 5
Mika Mihalić,kbr. 9
Dujan Alivojvodić,kbr. 11
Imbro Mihaljević,kbr. 15
Mato Kolar,kbr. 19
Ivo Kolar,kbr. 20
Stanko Hećimović,kbr. 23
Petar Retković (Rijetković),kbr. 29
Tomo Sabolović,kbr. 29
? Kranjčević (Bengesz),kbr. 31
Niko Mihalić,kbr. 38
Jozo Kolar,kbr. 39
Tomo Marić,kbr. 57
Luka Marić,kbr. 64
Joza Šutić, kbr. 65
Petar Ferenčaković,kbr. 78
Pavo Vojković,kbr. 79
Izidor Galinec,kbr. 80
Josip Marić,kbr. 81
Luka Bedeković,kbr. 82

Posebno je zanimljivo što se u popisu iz 1831. godine među imenima zdenačkih rimokatolika nalaze i prezimena koja jasno kazuju da je započelo i doseljavanje stranaca. Popis nam kazuje odakle su ti doseljenici došli,ali njihova prezimena jasno govore da se radilo o strancima:
Franz Bengesz,kbr. 16
Konrad Reinerth,kbr. 33
Antun Reinerth,kbr. 46
Martin Meerkl,kbr. 70
Wenzel Meerkl,kbr. 87
Johann Kunz,kbr. 88
Joseph Weiss,kbr. ?
? Martinecz,kbr. ?
Statio Oberlieutenant,kbr. ?
Podaci su pisani latinski,njemačkom ortografijom,pa se teško može ustanoviti koje su od tih porodica njemačke a koje češke. Jedino je jsno da bi porodica Martinecz,koja se naselila na području tzv. Male Jasike,ponegdje ubilježene kao Ilovana (radi se vjerojatno o starom mlinu na rijeci Ilovi što su ga zajednički koristili graničari), mogla biti češkog podrijetla,mada prezime tada nije mnogo značilo u određivanju nacionalnosti.
Popis je interesantan i po tome što nam kazuje da su se zapovjednička mjesta u Vojnoj krajini zaista povjeravala Nijemcima (Statio Oberlieutenant) ili pripadnicima drugih naroda,ali katoličke vjeroispovjesti.
Doseljavanje koje se počinje vršiti poslije 1873.godine ima neke nove karakteristike. Zemljište se kupuje jeftino i ubrzano uređuje za veću proizvodnju. Zemljišne parcele su utvrđene, kućna mjesta unaprijed određena. Naseljavanje se vrši ubrzano od 1878.godine do 1893.godine odnosno do 1914.godine.
Neposredno pred I svjetski rat u Velike Zdence doselio se znatan broj porodica iz susjednih čeških naselja istovremeno s doseljavanjem tekao je i suprotan proces raseljavanja. Neke od doseljenih porodica brzo su se vraćale u rodni kraj, dok je razmjerno veliki broj doseljenika odlazio u prekomorske zemlje naročito u SAD. U Chicagu je češka kolonija iz Velikih Zdenaca bila toliko jaka da je 1913.godine na njen poticaj osnovano društvo „Ilova“ to je društvo održavalo žive veze sa česima iz Zdenaca. Moglo bi se reći da se broj čeških doseljenika u V.Zdencima ustalio prije izbijanja I svjetskog rata, da je stagnirao između dva rata i da je poslije II svjetskog rata došlo do smanjenja broja porodica pripadnika češke narodnosti. Najveći broj čeha 1946.godine odlazi u ČSSR.







Poljoprivreda i stočarstvo

Sve zdravo i za privređivanje sposobno stanovništvo u Zdencima bavilo se poljoprivredom i stočarstvom, osim jednog malog dijela obrtnika, trgovaca i ostalih (činovnici, učitelji, svećenici). Zemaljska vlada u Zagrebu odredila je 1985.godine popis poljoprivrednik površina, stočnih sprega za vuču, goveda,peradi, pčela i voćaka. Iz tog vrijednog podatka doznajemo stanje tog fonda, iz kojega, kad ga usporedimo sa ranije iznijetim podacima o broju kućanstava i broju stanovnika uopće, lako možemo utvrditi materijalno stanje tadašnjih Zdenčana. Evo kako u skraćenoj verziji izgledaju ti podaci:

Površina u jutrima Mali Zdenci Veliki Zdenci

Oranice 1487 2428
Vrtovi i voćnjaci 40 53
Livade 251 489
Vinogradi 3 1
Pašnjaci 43 34
Šume 172 1677
Ostalo 55 131

Zdenački sajmovi bili su poznati u trgovačkom svijetu. Prvoklasna stoka koja se tu nudila bila je nepresušni izvor za snabdijevanje mesom mnogih gradova diljem Europe. Veći broj godišnjih sajmova koji se od 1862. godine,a vjerojatno i ranije,održavaju u Velikim Zdencima nepobitno potvrđuje da ovaj kraj iz dana u dan gospodarski sve više napreduje.
Na tri godišnja sajma održanim 15.veljače, 15.svibnja i 10. kolovoza 1900.godine, na sajmu je ponuđena, odnosno prodana slijedeća stoka:

Vrsta stoke Ponuđeno na prodaju Prodano

Bikovi 1150 500
Krave 1450 420
Junice 850 340
Volovi 1950 570
Junad 1200 400
Telad 500 80
Konji i ždrebad 470 86


Usprkos poteškoćama stočarstvo se sve više širi. Vrijedno je i nužno zato od zaborava sačuvati slijedeći napis što ga je u oglasniku sajmova u Kraljevinama Hrvatskoj, Sloveniji i Dalmaciji objavio Matija Bosanac, općinski načelnik u Velikim Zdencima. U tom oglasniku sajmova, koji je bio list za unapređenje prometa blagom, domaćim plodovima, proizvodima i raznom robom, u broju 32. od 9 kolovoza 1913.objavljeno je slijedeće:
Izložba stoke u Velikim Zdencima. Na državnoj cesti što vodi iz lijepog Bjelovara u kupalište Daruvar nalazi se mjesto Veliki Zdenci. Mjesto se proteže u duljini od nekih 5-6 kilometara, a naseljeno je osim domaćim življem i radinim Česima.
Narod je marljiv, a čini se da se našem tamošnjem narodu marljivost u dobro može upisati od onda otkad su u česima vidjeli željeznu volju za radom i stjecanjem. Pa pravo je i lijepo, a što je pravo i bogu je drago.
Znamo da je danas onaj kraj oko Grubišnog Polja i Velikih Zdenaca u neku ruku žitnica, jer se iz ovog kraja izveze mnogo metričkih centi pšenice, a sada je eto narod prionuo i uz marvogojstvo, što je opet hvale vrijedno.
Izložba stoke održavala se na 31.srpnja 1913.godine. Na izložbu dotjerano je 92 komada lijepih egzemplara marve i to svih 92 komada iz samog mjesta Veliki Zdenci koje samo za sebe sačinjava općinu.
Dotjerana marva bila je lijepa i zdrava i uzorno timarena, a pasmine simentalske, pinsgavske i križane. Izložbom se htjelo vidjeti kako u ovom kraju uspijeva simentalska pasmina koju je narod osobito zavolio. A kako i neće kad se simentalci odlikuju veličinom, ljepotom, dojivošću i gojaznošću.
Pregled izložbe obavio je g.Milan Niemčić, kraljevski župski veterinar dodijeljen na uredovanje Visokoj kraljevskoj zemaljskoj vladi, uz sudjelovanje g. Hiršla, kraljevskog župskog veterinara, Đorđa Teodorovića, kotarskog veterinara iz garešnice i Riharda Grablera, kotarskog veterinara iz Daruvara. Od strane kotarske oblasti bio je prisutan kraljevski kotarski predstojnik Vatroslav Vittner.
Prema strukovnom nalazu izložba je ispala preko očekivanja, pa su se g.koja su bila prisutna pohvalno izrazila o timarenju dotjerane stoke. Prve nagrade za uzorno timarenje simentalske dobili su Franjo Šlehta 40 kruna, Ivan Mlinarić, August Mžik i Vinko Račan po 30 kruna. Nadalje je nagrađeno 4 stočara drugom, a sedam stočara trećom nagradom. Konačno su nagrađena dva stočara za uzorno timarenje i gajenje na prehranu danih im općinskih bikova. U svemu je nagrađeno 17 stočara. Za nagrađivanje stočara doprinijela je Kraljevska zemaljska vlada, odio za unutrašnje poslove 200 kruna, a isto toliko doprinijela je i općina Veliki Zdenci.
Uzgoj konja u ono vrijeme bio je posebno važan. Nije bilo svejedno tko će se na kakovim konjima provesti kroz selo. No već tada su se konji koristili ne samo za rad, prestiž i ugled njihovih gospodara, nego i za razonodu, odnosno jahanje. Imamo zapisano da je na petim županijskim utrkama, seljačkih konja u svibnju 1905.godine u Bjelovaru, Ljuban Vernić iz Velikih Zdenaca osvojio na svom pastuhu treće mjesto u jahanju.
Najveći neprijatelj stočarstvu bile su zarazne bolesti. Vlada i županija vodile su o tome posebnu brigu, iako efikasnih sredstava za suzbijanje bolesti nije bilo. Najčešće bolesti u svinjogojstvu bile su slinavka i šap. Ova bolest desetkovala je stočni fond 1891.godine na području cijele županije.
Vatra je također bila veliki neprijatelj seljaka, a uz to se i često pojavljivala. Samo u prvoj godini rada grubišnopoljski vatrogasci bili su više puta u Zdencima. U svojoj prvoj intervenciji u Velikim Zdencima samo u jednom požaru izgorjelo je osam kuća sa svim gospodarskim zgradama.


Školstvo

U Velikim Zdencima škola je osnovana 1840.godine, a u Malim zdencima 1910.godine.Postoje i drugi popisi i podaci iz 1857. i 1895.godine koji govore o postojanju škole u Velikim Zdencima, ali ne spominju početak njenog rada. Godine 1891. Kraljevska zemaljska vlada sistematizira drugo učiteljsko mjesto u školi u Zdencima.Iz popisa stanovništva 1900. i 1910.godine vidimo stanje pismenosti u Zdencima. Ono izgleda ovako:

Godina 1900. Mali Zdenci Veliki Zdenci


Žene

Broj stanovnika preko
6 godina života 464 625
Čita i piše 298 390
Samo čita 2 5
Ne čita niti piše 174 230



Muškarci

Broj stanovnika preko
6 godina života 531 624
Čita i piše 379 445
Samo čita 1 2
Ne čita niti piše 95 177

Godina 1910. žene

Broj stanovnika preko
6 godina života 295 659
Čita i piše 191 462
Samo čita 2 1
Ne čita niti piše 82 180



Muškarci

Broj stanovnika preko

6 godina života 298 646
Čita i piše 232 475
Samo čita 1 10
Ne čita niti piše 65 161


Tko su bili prvi prosvjetitelji u Velikim Zdencima danas ne možemo reći jer do sada poznati podaci govore samo o imenima poslije 1894.godine. Prije nego što pređemo njihovom nabrajanju moramo reći da je dužnost ravnatelja škole ili školskog nadzornika u to vrijeme vršio župnik ili paroh. Imenovat ćemo zato i njih:
1894. Tomislav Pavlek, učitelj
Milan Vukelić, privr.učitelj

1895. Tomislav Pavlek, učitelj

1896. i 1897. učiteljsko mjesto upražnjeno

1898. Ruža i Petar Dančuo, učitelji

1899. do 1907. Eugen Tomić, privr.učitelj
Mane Momčilović, privr.učitelj

1908. Marko Šarčević, ravn.učitelj
Terezija Korać, učiteljica

1909. do 1914. Kojo Jerković, ravn.učitelj
Ludmila Jerković, učiteljica

Ljeti 1942.godine počele su se formirati domobranske radne jedinice tzv. DORA pukovi, u koje su pozivani Srbi, jedan dio pozvanih odlazi u partizane, a drugi u radne jedinice.Prilikom napada partizana na Velike Zdence 28.9.1942.godine spaljena je željeznička stanica. Tijekom 1943.godine partizani sve češće dolaze u blizinu Velikih Zdenaca, stanovništvo im pruža pomoć unatoč neprijateljskom uporištu na raskršću.
Veliki Zdenci od prvih dana okupacije bili su važno neprijateljsko uporište koje je kontroliralo puteve između Bilogore i Moslavine pa i prijelaze na rijeci Ilovi. Budući da se selo nalazilo u blizini jakih uporišta Grubišnog Polja, Daruvara, Velikog Grđevca, Bjelovara i Garešnice, pretpostavljalo se da će se lako braniti. Nijemci su njegovu obranu prepustili ustašama iz najbliže okoline i domobranskim jedinicama. Te su uglavnom pripadale IV gorskom zdrugu sa sjedištem u Daruvaru.
Domobrani među kojima su se nalazili i pojedini pripadnici ustaških formacija u uniformi ili civilu držali su uporište na raskršću u gornjem dijelu sela (Majdi). Uporište je bilo dobro utvrđeno bunkerima i bodljikavom žicom, ali borbena gotovost posade nije bila na naročitoj visini. Drugo manje uporište u kome su se uglavnom nalazile ustaše bilo je oko kuće ustaškog tabornika, dok se treće najslabije, u kome su se nalazili domobrani i rezervisti nalazilo na željezničkoj stanici u Zdenačkom gaju.
25.lipnja 1943.godine napadnuto je uporište pred tabornikovom kućom.Radilo se zapravo o lažnom napadu koji je imao zadatak izvući posadu s raskršća kako bi upala u zasjedu. Kako do intervencije posade nije došlo napad je obustavljen.
6.veljače 1943.godine treća moslavačka brigada napala je uporište na „Majdi“. Napad je bio slabo pripremljen pa je borba završila neuspjehom, Osim toga posada uporišta zapalila je stogove slame i štagljeve oko centra, pa je lako odolijevala svim napadima.
14.lipnja partizani minirali most na Ilovi. U isto vrijeme ponovo je napadnuto uporište, ali bez uspjeha.
15.lipnja srušio se kod groblja saveznički četveromotorni bombarder. Posada se uspjela spasiti u šumu. Neprijatelj nije mirovao već je povremeno upadao u selo, pljačkao stoku, hranu i terorizirao narod. Najteži su bili napadi Vlasovaca, koje je narod zvao Čerkezima. Oni su prvi put došli u selo 15.7.1944., a kasnije su dolazili sve do konca rata.
Selo je definitivno oslobođeno 1.svibnja 1945.godine poslije teških borbi koje su se vodile uzduž cijelog toka rijeke Ilove.
Završetkom II svjetskog rata mještani su se okrenuli obnovi svojih domova i gospodarstava. Najviše se bave ratarstvom i stočarstvom – proizvodnjom mlijeka gdje su se vezali na mljekarsku industriju „Zdenka“ Veliki Zdenci.
Unapređenjem gospodarstva dolazi do razvoja naselja. Tako je izgrađena nova škola sa športskom dvoranom, dječji vrtić, ambulanta, poslovno stambene zgrade, trgovine i športski tereni.

Godina 1990.prijelomni je povijesni trenutak Republike Hrvatske. Održani su prvi višestranački demokratski izbori za Sabor RH. Te godine održan je referendum o razdruživanju Republike Hrvatske iz SFRJ, gdje je više od 80% građana RH odlučilo da Hrvatska bude samostalna država. Odmah nakon ova dva povijesna događaja dio stanovništva srpske nacionalnosti ustalo je protiv ustavnog poretka RH. Uz pomoć JNA i paravojnih postrojbi iz Srbije i Crne Gore preuzeli su vlast u Istočnoj Slavoniji, baniji, kordunu lici te stvorili tzv. „Republiku Srpsku krajinu“. Na svim cestama koje vode prema moru i na autoputu kod Okučana postavljene su barikade gdje je 1/3 Hrvatske bila blokirana. Ovime je i definitivno prestala postojati SFRJ. Došlo je do agresije na teritorij RH, kojom je obuhvaćen i dio našeg područja. Na pojavu ratne opasnosti mnogi stanovnici Velikih i Malih Zdenaca uključili su se u obranu Hrvatske. Radna mjesta zamijenili su puškama i materijalno pomagali u obrani RH.
U toku mjeseca studenog 1991.godine izveden je raketni napad na MI „Zdenku“, i to kada su radnici išli kući sa svojih radnih mjesta, nanesena je veća materijalna šteta i ranjeno je pet civila iz mjesta Mali Zdenci. Krajem listopada tj. 31.10.1991.godine počela je operacija „Otkos“.Vojnoredarstvene postrojbe RH krenule su u oslobađanje Bilogore. U pet dana oslobođeno je područje lokalne zajednice općine Grubišno Polje i stvoreni su uvjeti za daljnje operacije. Ovom akcijom i oslobođenjem ovih područja ostala se prazna sela u kojima su živjeli stanovnici srpske nacionalnosti, jer su se povukli sa svojim paravojnim postrojbama.
1.svibnja 1995. u akciji „Bljesak“ oslobođena je Zapadna slavonija i odmah je otvoren autoput. 4 kolovoza počela je akcija „Oluja“ u kojoj je oslobođena Lika, Banija i Kordun sa Kninom, koje bio glavni grad „Republike srpske krajine“, te su otvorene prometnice prema dalmaciji. U svim tim oslobađajućim operacijama učestvovali su i mještani Velikih i Malih Zdenaca koji su dali ogroman doprinos za slobodu Hrvatske. Mirnom integracijom Istočne Slavonije uspostavljen je Ustavno pravni poredak RH.